Više osoba tužilo Slavka Linića zbog navodno štetnih odluka za Grad Rijeku, sud ga je oslobodio

Na Općinskom sudu u Rijeci nedavno je okončan dugogodišnji sudski spor u kojem je više tužitelja od Slavka Linića tražilo naknadu štete zbog navodnih teških nezakonitosti iz razdoblja kada je obnašao dužnost gradonačelnika Rijeke. Tužbu su podnijeli J. N., A. R., R. S. i S. Š., a svaki od njih tražio je isplatu od 50.000 kuna (6.636,14 eura) na ime duševnih boli. Svoje zahtjeve temeljili su na tvrdnjama da je Slavko Linić početkom 1990-ih, kao tadašnji gradonačelnik, sudjelovao u nizu spornih i nezakonitih radnji koje su, prema njihovim navodima, imale dalekosežne posljedice.

U tužbi su iznijeli niz teških optužbi. Tvrdili su da je Slavko Linić organizirao i potpisao ugovore i sporazume vezane uz prijenos udjela i upravljanje tadašnjim gospodarskim subjektima, uključujući i dokumente iz 1993. i 1994. godine. Smatrali su da su ti potezi bili štetni i nezakoniti te da su doveli do pogodovanja određenim interesima.

Posebno su isticali da Grad Rijeka, prema njihovim tvrdnjama, nije bio osnivač određenih poslovnih subjekata, ali je ipak sudjelovao u njihovom preuzimanju i upravljanju, što su ocijenili spornim. U tom kontekstu tvrdili su da su potpisani ugovori i sporazumi bili pravno upitni i štetni.

U tužbi su Slavka Linića izravno teretili za počinjenje više kaznenih djela, među kojima su naveli zlouporabu položaja i ovlasti, sklapanje štetnih ugovora te krivotvorenje dokumentacije, uključujući i onu u zemljišnim knjigama. Optužbe su išle i korak dalje. Tužitelji su tvrdili da su takve radnje imale širi društveni učinak te su ih povezivali s pojmom “democida”, odnosno uništavanja interesa hrvatskog naroda. Smatrali su da su kao pripadnici tog naroda pretrpjeli duševne boli zbog takvih postupaka i zato su tražili simboličnu novčanu naknadu.

U uvodnom dijelu tužbe iznesene su i vrlo oštre ocjene na račun institucija. Tužitelji su, među ostalim, navodili da pojedine državne i pravosudne institucije štite kriminal i korupciju te su ih opisivali kao dio “udruženog zločinačkog pothvata”. U tom kontekstu Slavka Linića su svrstali među osobe koje su, kako su tvrdili, bile povezane s takvim djelovanjem.

S druge strane, Slavko Linić je u cijelosti odbacio sve optužbe, navodeći da nikada nije bio niti osumnjičen niti osuđen za kaznena djela koja mu se stavljaju na teret. Istaknuo je i da tužitelji nisu dokazali da im je prouzročena bilo kakva šteta. Sud je na kraju odbio tužbu u cijelosti, zaključivši da nije dokazano da je Slavko Linić počinio radnje koje mu se pripisuju, niti da postoji konkretna šteta na strani tužitelja.

U istom postupku Slavko Linić je podnio i protutužbu, tražeći odštetu zbog povrede časti i ugleda, smatrajući da su ga tužitelji u tužbi neosnovano prikazivali kao kriminalca i sudionika zločinačkih aktivnosti. Međutim, i taj zahtjev je odbijen jer sud nije utvrdio da su navodi izazvali takvu razinu štete koja bi opravdala novčanu naknadu. Presudom je odlučeno i da svaka strana snosi svoje troškove postupka.