Obitelj poginule djevojke od osiguranja tražila isplatu odštete, no sud ih je odbio

Gotovo 13 godina nakon teške prometne nesreće na Cresu, donesena je odluka u jednom od dugotrajnijih sudskih postupaka vezanih uz naknadu štete. Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, 27. ožujka 2026. odbio je tužbeni zahtjev majke i sestre djevojke koja je 2013. godine smrtno stradala u slijetanju vozila kod mjesta Beli.

Nesreća se dogodila 15. rujna 2013. oko 23:30 sati na prilaznoj cesti prema autokampu Brajdi. Automobil je, po jakoj kiši i noću, sletio s kolnika u kamenjar i potom pao niz liticu. U vozilu su se nalazile tri osobe – J. H., koja je smrtno stradala, te J. M. i I. K., koji su nesreću preživjeli s ozljedama.

Majka i sestra poginule, D. H. i M. H. H., pokrenule su postupak protiv osiguravajuće kuće Croatia osiguranje, tražeći naknadu neimovinske i imovinske štete. Prvotužiteljica je potraživala 46.310,27 eura, dok je drugotužiteljica tražila 15.196,76 eura, uz pripadajuće kamate.

Cijeli slučaj tijekom godina sveo se na jedno ključno pitanje – tko je u trenutku nesreće upravljao vozilom.

Tužiteljice su tvrdile da njihova kći i sestra J. H. nije bila vozač, već putnik, što bi značilo da imaju pravo na odštetu. S druge strane, osiguranje je tvrdilo da je upravo ona upravljala vozilom te da je sama skrivila nesreću.

U postupku je sudjelovala i tzv. umješač – J. M., jedna od preživjelih osoba iz vozila. Riječ je o trećoj osobi koja se uključuje u spor jer ima izravan pravni interes u ishodu postupka. U ovom slučaju J. M. se priključila strani osiguranja jer bi, da je sud utvrdio da je ona vozila i odgovorna za nesreću, osiguranje moglo od nje tražiti povrat isplaćene odštete. Upravo zato joj je bilo u interesu dokazati da nije upravljala vozilom.

Posebnu težinu u postupku imali su iskazi preživjelih sudionika. I. K., koji je sjedio na stražnjem sjedalu, naveo je da je vozilom upravljala J. H. Slično je proizlazilo i iz iskaza J. M., koja je navela da je ključeve prepustila upravo njoj.

Ipak, ključni dio postupka činila su brojna vještačenja koja nisu dala jednoznačan odgovor. Sudsko-medicinski vještaci analizirali su ozljede sudionika i položaj tijela u vozilu. Jedan nalaz ukazivao je da ozljede J. M. odgovaraju ozljedama vozača, dok je kod J. H. utvrđeno da je ispala iz vozila, što dodatno otežava rekonstrukciju nesreće.

Prometno-tehnička vještačenja pokazala su da je vozilo sletjelo s ceste nakon izlaska kotača izvan ruba kolnika, pri brzini koja vjerojatno nije prelazila 50 km/h. Forenzički tragovi dodatno su zakomplicirali slučaj jer su na upravljaču pronađeni biološki tragovi koji su upućivali na jednu od osoba u vozilu, ali bez mogućnosti da se sa sigurnošću utvrdi kada su nastali.

Vještaci su tijekom postupka iznosili i međusobno suprotna mišljenja. Dok je jedan vještak smatrao da je vrlo vjerojatno da je vozilom upravljala J. M., drugi je naveo da se ni na teorijskoj razini ne može pouzdano utvrditi tko je bio za upravljačem. Upravo zbog takvih kontradikcija jedna ranija presuda bila je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, tijekom kojeg je provedeno i dodatno vještačenje, ali ni ono nije uklonilo sve dvojbe.

Sud je na kraju zaključio da tužiteljice nisu uspjele dokazati da je J. H. bila putnik u vozilu, odnosno da nije utvrđena odgovornost osiguranja za nastalu štetu. Slijedom toga, njihov tužbeni zahtjev u cijelosti je odbijen.

Osim što nisu dobile traženu odštetu, sud je naložio tužiteljicama da nadoknade i troškove postupka. Tako moraju platiti 26.352,92 eura osiguravajućem društvu te dodatnih 19.484,89 eura umješaču J. M., koja je u postupku sudjelovala na strani Croatia osiguranja.

Ovaj slučaj još jednom pokazuje koliko presudnu ulogu u ovakvim sporovima ima jasno utvrđivanje okolnosti nesreće. Bez nedvojbenog odgovora na pitanje tko je upravljao vozilom, sud nije imao temelja za dosudu odštete, unatoč tragičnim posljedicama koje je nesreća ostavila za obitelj poginule djevojke.