Riječkom glumcu sud zamijenio identitet, 15 godina dokazivao da nije kriv

Riječki glumac Dražen Mikulić punih je 15 godina dokazivao svoju nevinost nakon što su ga Državni inspektorat i sudovi zamijenili za drugog čovjeka istog imena. Zbog te je pogreške protiv njega vođen višegodišnji prekršajni postupak u kojem je bio i osuđen. Kako je istražila emisija Provjereno, cijeli slučaj počeo je još 2011. godine, a konačnu pravomoćnu pobjedu i odštetu u sporu protiv države dočekao je tek 2025. godine.

Sve je počelo kada je Mikuliću na kućnu adresu stigla plava kuverta s prekršajnim nalogom inspektorata rada. Teretilo ga se da u Šibeniku, kod katedrale, na štandu za prodaju sladoleda nije zaposlio radnicu u skladu sa zakonom, odnosno da je nije prijavio na mirovinsko i zdravstveno osiguranje. Pozvan je i da se o svemu očituje u Šibeniku.

Mikulić od početka tvrdi da s tim događajem nema nikakve veze. Naveo je da ne poznaje osobu koja ga prijavljuje, da nikada nije prodavao sladoled u Šibeniku i da ondje nije imao štand. Na raspravu nije mogao doći jer je u to vrijeme s riječkim Hrvatskim narodnim kazalištem sudjelovao na festivalu u Sarajevu. Sudu je, kako navodi, poslao potvrdu poslodavca, detaljno pisano očitovanje i opsežnu fotodokumentaciju iz koje je bilo vidljivo gdje se tijekom tog ljeta nalazio i što je radio.

Unatoč tome, inspektoru to nije bilo dovoljno. Prema Mikulićevu opisu slučaja, presudna je bila izjava prijaviteljice, izvjesne Branke, koja je navela da je radila kod Dražena Mikulića. Dodatna okolnost bila je ta što je riječki glumac imao otvoren obrt u Svetom Filipu i Jakovu, pa je inspektor kao odgovornu osobu označio upravo njega. Mikulić tvrdi da inspektor pritom nije provjerio osnovne činjenice, niti je izašao na teren, iako je ured inspektorata bio udaljen svega osamdesetak metara od lokacije na koju se prijava odnosila.

Predmet je potom završio na sudu, a Mikulić je tijekom cijelog postupka ponavljao da je riječ o zamjeni identiteta. U jednom trenutku dobio je i poziv da se javi na Prekršajni sud u Rijeci u vezi s istim predmetom. Tamo mu je, kako navodi, rečeno da je on kriv za sporni štand sa sladoledom. Kada je upozorio da štand nije imao i pitao je li itko provjerio tko je s Gradom Šibenikom sklopio ugovor za prodajno mjesto, odgovora na to, prema njegovim riječima, nije bilo.

Godine 2014. Prekršajni sud u Šibeniku saslušao je prijaviteljicu. U njezinu iskazu stoji da ju je Dražen Mikulić zaposlio na prodaji sladoleda, da je do 3. kolovoza 2011. nije prijavio tijelima mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, da to nije učinio ni poslije te da je otišla jer joj nije htio plaćati. Mikulić ističe da tijekom tog saslušanja nije postavljeno nijedno pitanje kojim bi se utvrdilo o kojem se točno Draženu Mikuliću radi, iako je on već godinama tvrdio da je prijavljen pogrešan čovjek.

Tijekom postupka ispitan je i inspektor Državnog inspektorata, koji je, prema Mikulićevim navodima, sam potvrdio da je postupao isključivo na temelju prijave, bez neposrednog inspekcijskog nadzora na terenu. Mikulić tvrdi da je inspektor na internetu pronašao prvog Dražena Mikulića koji je imao otvoren obrt u mirovanju i cijeli slučaj povezao s njim.

Unatoč svemu tome, 2015. godine proglašen je krivim. Mikulić pritom tvrdi da je već tada bilo dovoljno zatražiti podatak od Grada Šibenika o tome tko je na lokaciji Palih omladinaca, ispred katedrale, od 1. srpnja do 1. rujna imao štand. Da je to učinjeno, smatra, odmah bi se vidjelo da postoji drugi Dražen Mikulić i da on nema veze s tim slučajem.

Budući da to nije učinio sud, Mikulić je to učinio sam. Nabavio je ugovor drugog Dražena Mikulića, onog iz Zagreba, s Gradom Šibenikom za prodajno mjesto za štand. S tim dokumentom zatražio je obnovu postupka. Prvo je predmet završio na sudu u Opatiji, koji je zahtjev odbio uz obrazloženje da nema punomoći. Potom je Visoki prekršajni sud utvrdio da punomoćnik ima pravo tražiti obnovu postupka, pa je zahtjev ponovno podnesen.

Novi zahtjev za obnovu postupka završio je na sudu u Malom Lošinju. Mikulić navodi da je i ondje obnova odbijena, premda je priložio ugovor drugog Dražena Mikulića s Gradom Šibenikom, uredno sklopljen, s pečatima i potpisima. Posebno ističe i vremenski aspekt cijelog slučaja: zahtjev je podnio 2015., a rješenje o odbijanju dobio je tek 2019. godine.

Ni tu postupak nije stao. Prema Mikulićevim navodima, Visoki prekršajni sud ukazao je da prvostupanjsko rješenje nije bilo valjano obrazloženo te je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. No i nakon toga zahtjev za obnovu ponovno je odbijen. Ovoga puta, kako tvrdi Mikulić, uz obrazloženje da ugovor koji je dostavio govori o štandu s palačinkama, dok je prijaviteljica tvrdila da je radila na prodaji sladoleda.

O cijelom slučaju 2020. godine prilog je za Dnevnik Nove TV radio novinar Mato Barišić. U tom trenutku Mikulić se, kako je sam tada govorio, već devet godina povlačio po sudovima pokušavajući dokazati da nije čovjek kojeg se tereti.

Nedugo prije toga došlo je i do važnog obrata. Mikulića je nazvala prijaviteljica iz Šibenika i rekla mu da nije prijavila njega, nego Dražena Mikulića iz Zagreba, te pitala može li mu nekako pomoći. Na njegov prijedlog poslala je pismo sudu. U međuvremenu se javio i pravi Dražen Mikulić iz Zagreba te javno rekao da je sporni obrt bio njegov i da sud tereti pogrešnog čovjeka.

Mjesecima nakon toga Visoki prekršajni sud poništio je rješenje suca iz Malog Lošinja kojim je odbijena obnova postupka. Godine 2021. isti taj sud konačno je dopustio obnovu postupka, i to, kako Mikulić ističe, nakon uvida u spis. Time je, praktično, tek nakon deset godina prihvaćeno da je potrebno pregledati dokumentaciju i utvrditi osnovne činjenice.

Iako je sud naposljetku utvrdio da je došlo do zamjene identiteta, rješenje je doneseno tek 2022. godine. No ni tada Mikulić nije formalno oslobođen zato što nije počinio djelo, nego je predmet u međuvremenu otišao u zastaru, i to još nekoliko godina ranije.

Nakon toga Mikulić je 2022. godine tužio državu. Prije pokretanja spora ponudio je nagodbu, ali ju je država odbila. Uslijedio je parnični postupak koji je trajao do 2025. godine, kada je Mikulić uspio. Država se ni tada nije zaustavila, nego je uložila žalbu, pa je predmet završio na Županijskom sudu u Bjelovaru. Taj je sud u pravomoćnoj presudi detaljno obrazložio nezakonitosti i nepravilnosti u radu Državnog inspektorata i prekršajnih sudova.

Mikuliću je dosuđena odšteta, koju mu je država i isplatila. Sam je pritom istaknuo da mu motiv nije bio novac, nego dokazati da je moguće pobijediti državu ako je istina na nečijoj strani i da se na nepravdu ne smije šutjeti.

Cijeli slučaj tako se od prvog prekršajnog naloga iz 2011. do pravomoćne presude protiv države protegnuo na 15 godina. U središtu svega bila je ista tvrdnja koju je riječki glumac godinama ponavljao: da nije riječ o njemu, nego o drugom čovjeku istog imena i prezimena.