13. 5.1990.: I Armada je bila na Maksimiru. Armada prva uletila.

Na današnji dan prije točno 36 godina, 13. svibnja 1990., na zagrebačkom Maksimiru trebala je biti odigrana utakmica između Dinama i Crvene zvezde. Umjesto nogometa, stadion je postao poprište velikih nereda, sukoba navijača i policije te događaja koji su kasnije ostali jedan od najsnažnijih simbola raspada bivše Jugoslavije i vremena koje je prethodilo Domovinskom ratu.

Mlađe generacije danas često znaju tek za kadar Zvonimira Bobana koji udara milicajca Rafika Ahmetovića, no mnogo manje poznati ostali su brojni detalji iz samog kaosa koji je toga dana zahvatio Maksimir. Među njima je i uloga riječke Armade.

Tijekom današnjeg finala Hrvatskog kupa u Osijeku između Rijeke i Dinama, Armada je upravo na 36. obljetnicu tih događaja podsjetila transparentom: “I Armada je bila na Maksimiru. Armada prva uletila.”

Riječ je o tvrdnji koja se godinama prenosi među sudionicima i navijačima, a spominje se i u brojnim retrospektivama događaja. Naime, dio pripadnika Armade tog je dana bio smješten na sjevernoj tribini zajedno s Bad Blue Boysima. Nakon eskalacije sukoba i probijanja ograda, dio navijača utrčao je na travnjak i krenuo prema južnoj tribini gdje su bile Delije.

U navijačkim pričama često se navodi kako su upravo pripadnici stare postave Armade bili među prvima koji su utrčali na teren. Posebno se spominju imena Gorana Damjanovića Magarca i Duška Košpića.

Uz taj događaj veže se i jedna od najpoznatijih priča s Maksimira. Naime, godinama se među navijačima prenosi tvrdnja da je upravo Armadin Duško Košpić bio prvi koji je zagrlio Zvonimira Bobana nakon njegovog sukoba s milicajcem Rafikom Ahmetovićem. Televizijske snimke i fotografije iz tog kaosa nisu dovoljno jasne da bi se svaki detalj mogao službeno potvrditi, no ta je priča ostala duboko ukorijenjena među sudionicima događaja.

Bobanov udarac milicajcu ubrzo je postao jedan od najpoznatijih prizora iz tog razdoblja, a mnogi su ga kasnije doživljavali kao simbol otpora tadašnjem režimu i napetostima koje su već tada zahvatile Jugoslaviju.

Posebnu težinu cijeloj priči daje i činjenica da su brojni tadašnji navijači vrlo brzo nakon tih događaja završili u Domovinskom ratu. Dragovoljno je u rat stupio velik broj pripadnika Armade, a mnogi su bili dio 118. brigade Hrvatske vojske i odlazili na ličko ratište.

Među njima su bili i Magarac te Mitar, koji su ostali među najpoznatijim i najspominjanijim imenima iz stare postave Armade i 118. brigade. Obojica su kasnije tragično preminula, a u njihovu čast danas na Podmurvicama stoji veliki grafit koji ih i dalje čuva u kolektivnom sjećanju riječke navijačke scene.

Koliko je važnu ulogu 13. svibnja na Maksimiru imala Armada, svjedoče i zapisi iz tog vremena, poput teksta Srđana Vrančića u kojem neimenovani armadaš prepričava kako su dečki iz Rijeke proveli povijesni dan u Zagrebu.

“Krenuli smo u ponoć, nas 20-ak, išli smo pomoći Boysima jer smo čuli da dolaze Delije. Tog jutra, kad smo stigli u Zagreb, čuli smo da je već stigla veća skupina navijača iz Beograda. S Osječanima i purgerima krenuli smo u potragu za njima i nailazili na manje grupe. Raštrkali su se po gradu. Bilo je jako puno tučnjava tog jutra. Ne znam što je bilo miliciji, ali tukli su mi prijatelje, a najviše su maltretirali Boyse. Navijače Zvezde nisu uopće dirali, nije mi žao što sam se potukao s njima”, ispričao je i potvrdio da je okidač bilo divljanje Delija po stadionu i nasilno ponašanje milicije tijekom cijelog dana.

“Bili smo na Istoku da možemo vidjeti Boyse i Delije. Sat vremena prije utakmice krenule su pjesme s obje strane, protiv Hrvatske i Srbije. I mi smo pjevali, Splićani, Osječani, Slovenci. Delije su prvi krenuli, rušili su ogradu, ali tamo su bili djeca i stariji ljudi, zato smo mi s Istoka, Boysi i Armada, uletjeli. Da, uletjeli smo među prvima. Poludjeli smo jer je milicija samo gledala kako Delije bacaju reklame na dio naših ljudi u tom dijelu. Sjever, gdje je jezgra Boysa, prihvatio je naš ulet i dogodilo se nešto nezabilježeno na ovim prostorima na terenu. Poskidali smo transparente Delijama i zapalili ih, na terenu je bio obračun s policijom. Oni koji nisu ušli na stadion zasipali su Delije i miliciju vani kamenjem”, stoji u izvještaju.

Zbog toga za mnoge sudionike događaji s Maksimira nikada nisu bili samo obični navijački neredi ili nogometna priča. Za dio tadašnje generacije oni su predstavljali uvod u mnogo ozbiljnije i tragičnije događaje koji su uslijedili već godinu kasnije.

I upravo zato transparent koji se danas pojavio u Osijeku za mnoge nije bio samo navijačka poruka, nego podsjetnik na jedan od najpoznatijih dana u povijesti hrvatskog nogometa i društva.