Legendarni opatijski slikar Claudio Frank: “Želim doživjeti 101 godinu, a onda ću razmisliti o mirovini”

Claudio Frank (85) naš je poznati akademski slikar, ali i glazbenik rođen u Opatiji 2. studenog 1940. Završio je srednju muzičku školu (violina) u zagrebačkoj Glazbenoj školi Pavla Markovca, a svirao je u kazališnim orkestrima u Rijeci, Zagrebu, Trstu i Palma de Mallorci. Slikati je počeo početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prvu slikarsku pouku dao mu je opatijski slikar Zlatko Faulwetter, a potom riječki kolega Romolo Venucci. Izlaže od 1967. godine, a samostalno od 1974. godine. U Milanu je 1979. godine završio Akademiju likovnih umjetnosti „Brera“, dok je violinu usavršavao na milanskom Konzervatoriju „Giuseppe Verdi“ 1981. godine. Bio je na studijskom boravku u Parizu 1989. g. Djeluje kao samostalan umjetnik u Opatiji i Voloskom gdje od 1993. ima atelje.

U početku slika lirski intonirane primorske krajolike, a za vrijeme studija počinje stvarati apstraktne krajolike. U 1980-im slika u maniri apstraktnog ekspresionizma, bujnim koloritom, da bi potom počeo eksperimentirati u postupcima i formatima na tragu akcijskog slikarstva približavajući se gestualnom informelu. Na izložbama je prikazao radne procese: 1984. je u Rijeci izložio Otvoreno djelo, sliku od 34 m, od čega je 17 m oslikao pred publikom, da bi 1985. u Zagrebu otisnuo 34 unikatne serigrafije. Potkraj 1980-ih vraća se figuraciji, te jednostavno i zgusnuto, pastoznim namazima, radi motivske cikluse (Portreti, 1987.; Ritmovi, Pariške impresije, 1989.; Aktovi, 1990.; Muškost, 1992.; Opatijske razglednice, 1994.; Venecijanske vedute, Violinski doživljaj, 1996.; Anđeli silaze s neba, 1997.). 

Konstanta njegova slikarstva je ekspresionistički izraz, jak kolorit i brza gradba slike dinamičnim potezima. Slika pretežito u ulju i akrilu. Do 2000. godine održava brojne samostalne izložbe u Rijeci, Opatiji, Zagrebu, Parizu i Veneciji, te sudjeluje na izložbama HDLU Rijeka od 1980., izložbi Vrijeme romantizma (Rijeka 1985.) i dr. U novome su tisućljeću, da spomenemo samo najvažnije, uslijedile i dvije milenijske izložbe 2000. i 2010. godine, kao i retrospektivna izložba u opatijskom „Šporeru“ 2014. Izlaže i u vološćanskoj galeriji Artsada. Dobitnik je nagrada i priznanja na izložbama Ex tempore (Venecija, Rovinj, Piran, Opatija; Rijeka) te na natječaju i izložbama Istria nobilissima. Idejni je začetnik i jedan od organizatora „Mandraća“, popularnog likovnog događanja u Voloskom. Dobitnik je Nagrade Grada Opatije za područje kulture 2000., te Nagrade Grada Opatije za životno djelo 2009. godine.

Posljednja izložba našeg uvijek rado viđenog sugrađanina održana je u opatijskom „Šporeru“ u travnju ove godine, a predstavila je Frankove radove naslikane u posljednjih nekoliko tjedana pred izložbu, te one probrane iz privatnih zbirki, što ih je Claudio naslikao tijekom minulih tridesetak godina svoga plodnog rada. Kustos ove izložbe, Ervin Dubrović, zamislio ju je kao predstavljanje autorovog slikarstva u najboljim trenucima koji već pripadaju prošlosti, ali i kroz neke od njegovih najnovijih radova.

– Kada je Ervin došao do mene s idejom postavljanja nove izložbe mojih djela u „Šporeru“ napravio je račun bez krčmara očekujući da ću mu ponuditi neke od svojih slika koje je očekivao da imam u svom atelieru. Prevario se jer – ja sam sve svoje slike prodao! Skoro da nije mogao vjerovati, no odmah sam ga utješio obećavši mu da ću naslikati potreban broj slika kako bi izložba bila potpuna. Dubrović je u nevjerici pristao, ali je još aktivnije počeo tražiti moje slike u privatnim zbirkama. Drago mi je da je pronašao lijep broj reprezentativnih slika, ali ja sam svoj dio dogovora izvršio i izložba je s velikim uspjehom otvorena 30. ožujka ove godine – kazao je Frank.

Otvorenje ove izložbe uveličao je i Vaš nastup, kao i nastup Vaše kćeri, Esperanze Claudije?

Tako je! Oboje sviramo violinu i veliko mi zadovoljstvo pričinja što možemo i zajedno muzicirati. Jako sam ponosan na svoju mezimicu. S najboljim je ocjenama nedavno diplomirala violinu na tršćanskom Konzervatoriju Tartini, već radi u Glazbenoj udruzi Aleksandra Jug Matić u Rijeci, a često nastupa i sa Antonom Kyrylovim, višegodišnjim članom Riječkog simfonijskog orkestra na mjestu koncertnog majstora. Nastupati u ovakvom društvu velika je čast, što me dodatno veseli.

A Vaša veza s violinom i glazbom općenito?

Glazbom sam se počeo baviti prije nego što sam počeo slikati. Oduvijek me privlačila i ne mogu se požaliti da nisam imao uspjeha. Na kraju krajeva, svirao sam u opernim orkestrima Rijeke, Zagreba i Trsta, a o mojim brojnim komornim koncertima uz probrane glazbene veličine da i ne govorimo. Usavršavao sam se u Milanu, gradu koji me je formirao i kao likovnog umjetnika budući da sam pohađao čuvenu „Breru“.

Samo pohađali?

Naravno da ne – pohađao i završio u rekordne dvije i pol godine. Zamislite, tijekom mog školovanja profesori su organizirali prodajnu izložbu svojih i studentskih likovnih djela u Luganu, Švicarska. Uspjelo se prodati samo jedno umjetničko djelo – sliku trabakula. Pogađate li autora?

Vi, pretpostavljam?

A tko drugi?! Naravno! Ovaj me uspjeh dodatno okuražio, a nije me pokolebao niti pokušaj da me se „riješe“ pod izlikom da više nemam što naučiti. Ostao sam koliko je trebalo da sve dovedem u red, te da se mirne duše mogu otisnuti u svijet. Bilo me je posvuda! U Parizu, na Montmartreu, svi su se divili mojem načinu rada; preko Hamburga sam došao i do Osla, o Italiji da i ne govorimo, no uvijek me je nešto vuklo natrag u moju rodnu Opatiju. 

Rođeni ste baš u Opatiji?

Nego što! I to privatno, kod kuće! Ako kažem „kod Brumnjaka“ pravi Opatijci će znati i gdje. Po ocu sam Mađar – valjda sam zato tako temperamentan, a borac sam bio od najranijih svojih dana. Sa samo sedam mjeseci obolio sam od teške forme encefalitisa. Prevedeno, dobio sam upalu mozga. Naš je obiteljski liječnik polako gubio svaku nadu u moje ozdravljenje i pripremio moju majku na ono najgore. Cijelu se noć molila Isusu pred slikom koju još uvijek čuvam u svom atelieru. Kada je doktor drugoga jutra došao u posjet, bio je uvjeren da me više neće biti među živima, a kad ono, ne samo da sam preživio, nego i ozdravio i, hvala dragom Bogu, još uvijek sam tu!

Kako Vam je protjecala mladost?

A što da Vam kažem? Vino, žene i pjesma! Puno sam putovao, imao prilike upoznati mnoge poznate ličnosti i to ne samo iz svijeta ozbiljne glazbe – od Tita i Jovanke, pa sve do Yoko Ono. Uživanja u životu nikad dosta, ali uvijek me nešto vuklo nazad, doma i tako sam se prije četrdesetak godina zatekao u Rovinju u kolovozu, za vrijeme čuvene Grisije, umjetničke izložbe koja istoimenu ulicu koja vodi do crkve sv. Eufemije pretvara u veliku galeriju na otvorenom, a omogućeno je sudjelovanje i djeci. Naravno da sam i aktivno sudjelovao, no najvažnije je da se tada u meni nešto pokrenulo i shvatio sam da je naš vološćanski mandrać idealna scenografija za neku našu inačicu Grisije. 

I što ste po tom pitanju učinili?

Kontaktirao pokojnog Piera Nutrizija ispred opatijske Zajednice Talijana, iznio mu svoje zamisli, dobio podršku i tako se rodio naš Mandrać. Zamislite, u komisiji su tada bili Vanda Ekl, Milan Zinaić i Berislav Valušek! Premda „porod“ i nije bio tako težak, trebalo je preživjeti. Postojale su inicijative da Mandrać postane bijenalna manifestacija ili da se čak sve zaustavi nakon prvoga rođendana ovog mojeg čeda. Baš kao i meni, prijetila mu je prerana smrt, ali ja to nisam mogao dozvoliti. Mene je spasio majčin zagovor kod Isusa, a Mandrać je bio spašen mojim zalaganjem i iznimnim trudom. Nisam se štedio i ponosan sam da smo dogurali do impozantne brojke, tako da će se ove godine Mandrać održati 39. puta. Nemojte propustiti ovaj lijepi rođendan. Termin održavanja je standardan – zadnji vikend u kolovozu, dakle 29. do 30. kolovoza ove godine. Vidimo se!

Gdje se još možemo vidjeti?

Sagdere! Ako niš drugo na kakovoj aukcije puli Barića. Prodajne „izložbice“ mojih slika uz moje i Esperanzino muziciranje postale su jedan od mojih zaštitnih znakova i ne mislim tek tako od toga odustati. Tim više što ljudi u tome iskreno uživaju, što me dodatno motivira da ne razočaram svoju vjernu publiku! Jako sam vezan za Barić. Tamo sam jednom prilikom pustio svoj kaput i „nestao“ tko zna gdje. Zamislite, za mnom je nastala cijela hajka!

Koji je bio razlog?

Bilo je to vrijeme kada se prikazivao film „Titanic“, kasne devedesete godine prošloga stoljeća, a ja sam odlučio naslikati cijelu seriju slika o potonuću toga broda na koje me podsjetio ovaj izvrsni film – gledao sam ga nebrojeno puta. Za to su čuli i članovi ekipe, mislim čak i sam redatelj, James Cameron. Koliko mi je poznato, upravo je on pokušao telefonski doći do mene kako bi mi čestitao na ovoj mojoj jedinstvenoj inicijativi, a možda me i nagradio. Nažalost, nikada neću saznati što sam sve propustio jer se u vrijeme poziva moglo doći samo do moga kaputa, a on, nažalost, nije mogao porazgovarati s Jamesom!

Ali, Vi se niste zaustavili samo na slikanju ove katastrofe, zar ne?

Pa naravno da nisam! Trebalo je rekonstruirati i atmosferu, a općepoznata je činjenica da se na Titanicu sviralo i dok je tonuo. E, tako sam ja zamislio svoju viziju! Slike izložene u prekrasnoj Zlatnoj dvorani našeg Imperiala koja bez sumnje podsjeća na raskošni Titanicov salon i, naravno, moj nastup. Za tu sam se priliku udružio s pokojnim Davorinom Hauptfeldom, tadašnjim dirigentom Riječke opere, kako bismo izveli program sličan onomu koji se izvodio u stvarnosti!

Je li izložba o Titanicu jedina izložba kojom ste počastili Imperial?

Naravno da ne! Tu je prebivala i moja serija slika pod nazivom „Muškost“. Naziv govori sam za sebe i naravno da sam svu svoju kreativnu snagu uložio u to da prikažem muško spolovilo u različitim fazama svojega bivstvovanja, no sve je bilo na visokom umjetničkom nivou, bez i najmanje naznake opscenosti ili nedajbože pornografije. Zamislite, izložba još nije bila niti otvorena, a ja sam odlučio malo doći u „inspekciju“. Uđem ja u Imperial, a nema niti jedne konobarice. Malo mi je bilo čudno, ali sam pomislio da možda imaju nekakav sastanak; a kad ono, sve su se sjatile oko mojeg skromnog doprinosa svemiru parcijalnih muških aktova i u zanosu zadovoljno izmjenjivale dojmove. Skoro da sam ih morao potjerati!

Sva sreća da niste! Zašto damama pokvariti dan koji ste im uljepšali svojim umjetničkim vizijama?! A što bi Vama moglo uljepšati dan?

Dovoljno mi je da slikam ili sviram, ali lijepo je i sjećati se. Jedan od trenutaka kojih se sjećam s posebnim ponosom jest moja izložba „Anđeli silaze s neba“ u čuvenoj zagrebačkoj Galeriji Forum. Ako mene pitate, ja zaista imam osjećaj da su ti „moji“ anđeli i sišli s neba kako bi nas očuvali od daljnjih ratnih katastrofa.

Vjerujem Vam! A od čega nas Vi čuvate svojom umjetnošću?

Iznad svega od ljudske zloće kojom smo, nažalost, svi okruženi. Ipak, na sve treba gledati pozitivno. Likovna umjetnost i glazba u meni su prepleteni u jednu nedjeljivu cjelinu bez početka i bez kraja kojom vjerujem da na neki način pomažem da svijet postane jedno bolje mjesto za život. Ja život volim i visoke me godine ne priječe da poželim još više. Mladima želim da budu uporni i slijede svoju zvijezdu na trnovitim putovima kojima su se usudili kročiti. Za sebe bih volio da me dobri Bog, koji me cijeli moj život prati i brine da uvijek dobijem ono što mi treba, poživi još barem petnaest godina. Sa 101 godinom bih mogao početi razmišljati i da odem u mirovinu!

Autor: Aleksandar Vodopija
Članak objavljen u suradnji s Listom Opatija