Riccardo Staraj slavi 30 godina stvaranja: “Želim stvarati do stote i ostati svoj”

--------------------------------------------------

--------------------------------------------------

Riccardo Staraj ove godine obilježava 30 godina umjetničkog djelovanja, a velika obljetnica bit će povod za posebno glazbeno-poetsko događanje „Od poezije do bluesa“, koje će se 2. listopada održati u opatijskom Centru Gervais.

Staraj će na pozornici nastupiti uz Midnight Blues Band, a tijekom večeri pridružit će mu se niz glazbenika i umjetnika s kojima je surađivao tijekom godina. Program je zamišljen kao presjek njegova stvaralaštva – od poezije, kojom je započeo svoj umjetnički put, preko recitala i autorskih pjesama do bluesa koji je s vremenom postao važan dio njegova umjetničkog izraza.

Tri desetljeća nakon objavljivanja prve knjige „Grad bez Krista“, Staraj je i dalje prisutan na književnoj i glazbenoj sceni, a uz umjetnički rad posljednjih godina obnaša i dužnost načelnika Općine Mošćenička Draga.

Uoči obljetničke večeri za Fiuman je govorio o svojim počecima, poeziji i bluesu, putovanjima koja su oblikovala njegov pogled na svijet, Midnight Blues Bandu, ali i o tome kako danas spaja umjetnost s političkim i svakodnevnim obvezama.

Trideset godina umjetničkog djelovanja obilježavate programom „Od poezije do bluesa“. Koji trenutak zapravo smatrate početkom svog umjetničkog puta i kako danas gledate na Riccarda Staraja s početka te priče?

“Ja sam zapravo počeo vrlo rano pisati, od svoje 15. godine, no recimo da je objavom moje prve knjige „Grad bez Krista“ 1995. sve počelo. Tada sam napravio promociju u Brseču, a 1996. sam zapravo stupio na scenu s koje se nisam „skidao“ i tu me vidite i danas.

Kakav sam bio prije 30 godina? Kreativan, nezasitan, znatiželjan, putnik i pustolov, umjetnik kao i danas, ali uvijek na zemlji, blizu realnosti, odgovornosti i obvezama. Isto kao i danas. Vjeran sebi i svojoj viziji, ali slobodan i neopterećen. Takav sam i sada, nema nikakve bitne razlike osim godina. OK, zreliji, iskusniji, u glavi mirniji, ali neprestan i neuhvatljiv.”

Poezija je dugo bila u središtu vašeg stvaralaštva. Što vas je privuklo pisanju i postoji li među knjigama koje ste objavili jedna koja vam je posebno važna?

“Kao osnovnoškolac pisao sam eseje, često su išli na natječaje itd. Eseji su mi bili nešto što sam volio. Iza toga počeo sam pisati pjesme, često u rimi, glazbu sam već onda osjećao u njima.

Inspirirali su me književnici i pjesnici koji su u životu radili samo to. Bilo ih je malo, ali nisu pristajali na kompromise. Oni su me i privukli, no i umjetnost općenito. Već kao klinac osjećao sam neku vrstu različitosti i znao da je umjetnost nešto iznad svakodnevice, neka vrsta unutarnje slobode, sebi svojstven svijet gdje putuješ u sebi i stvaraš nešto što na kraju nitko ne treba ni vidjeti ni suditi. Neka vrsta autosugestije, građenja osobnosti, karaktera, samodiscipline.

Važna mi je knjiga „Autokomliment“, ona je bila prekretnica, izdana 2000. godine u Adamiću. Moram zahvaliti Franji Butorcu koji mi je rekao na prvom sastanku: „Ti imaš misiju pisati.“ Ostalo je tako do danas.”

Obljetničku večer nazvali ste „Od poezije do bluesa“. Kako se dogodio taj put od pisane riječi prema glazbi i što ste upravo u bluesu pronašli kao svoj način izražavanja?

“Poezija je moja osnova, esencija, a glazba njezina manifestacija. Kroz glazbu se mogu najbolje izraziti, izgovoriti, otpjevati svoje stihove. Blues je nekako ona realna, jednostavna životna glazba koja me drži na zemlji. Blues je život, sav i šaren, težak i lak, a poezija je mogućnost da zaustaviš vrijeme u danom trenutku i budeš vječan. Još kad blues u pozadini svira…

Moja je poezija odraz realnosti, malo je tu snova, više je ona refleks onoga što doživljavam, živim, stvaram, stoga i blues s njom dobro ide. Imam uzore u umjetnosti: Cave, Morrison, Reed… A i književne: Huxley, Hamsun, Hemingway, Bukowski, Miller, Dostojevski, Baudelaire, Michelangelo, Van Gogh itd.”

Koliko su na vaš umjetnički razvoj utjecala putovanja i iskustva izvan Hrvatske, posebno boravci u SAD-u?

“Jako, svako putovanje otvara vidike. Preporučam svakome, širite sliku i postajete građanin svijeta. Ameriku sam iskusio potpuno, odvozio je nekoliko puta, bio tamo ukupno 17 puta, no i drugdje.

Nije samo blues ono što me inspirira, tu je klasika, renesansa, religije, Izrael, Italija generalno, Mediteran, veliki gradovi, prirodne atrakcije… Radio sam vani, živio, putovao, iskusio, borio se i vratio se. Cijenim svijet različitosti, multikulturalan sam, granice za mene ne postoje, stoga svijet promatram kao svoj dom i zapravo ne pripadam nikome osim sebi i svojim vizijama.”

Midnight Blues Band postao je važan dio vaše umjetničke priče. Kako je nastao i koliko se vaš odnos prema glazbi i nastupima promijenio tijekom godina?

“Nastao je 2012. godine u jednoj lovranskoj konobi u Starome gradu. Marko Žele mi je predložio uglazbiti pjesme, oformili smo bend i od tada on postoji. Često je mijenjao postave, no najkonstantniji član benda je gitarist Marko Sedlak, pa trubač Josip Rubinić.

Postali smo kvalitetan bend, sviramo često, sve su to sjajni glazbenici. Ima nas pet, osim već spomenutih tu su Vedran Mijić, Luka Čargonja i, naravno, moja malenkost. Dobro zvučimo, imamo svoj osebujan izraz i ostat ćemo originalni i prepoznatljivi. Dobra je kemija u sobi našeg stvaranja.”

U Gervaisu će vam se pridružiti velik broj poznatih glazbenika i umjetnika s kojima ste surađivali. Po kojem ste kriteriju birali goste i što publika može očekivati od same večeri?

“Htio sam proširiti tu listu, no koncentrirao sam se više na glazbenike koji će me pratiti u recitalima ili pjevanju. Dao sam priliku i nekim mlađima, pozvao sam Staraje, Miju, Adriana i Maura, pa će to biti večer Staraja i prijatelja.

Bit će videoarta, zvukova, obrada, autorskih pjesama, dobrih recitala i izvrsnih umjetnika. Pokušat ću sve sažeti u dva sata, no ne garantiram… Ne želim da to ispadne klasično, neće biti moderatora niti klasičnih predstavljanja. Zamislimo to kao kazališni čin gdje se zastor diže i na kraju spušta. Bit će sigurno spontanih istupa, no to je prihvatljivo.”

Nakon 30 godina stvaranja, jeste li imali razdoblja u kojima ste razmišljali da odustanete od pisanja ili glazbe? Što vas je uvijek vraćalo umjetnosti?

“Nikad, jer to sam ja. Pisanje i glazba moj su ispušni ventil, pogotovo ako radite ovo što radim ja – politika, turizam, eventi itd. Povratak umjetnosti povratak je sebi. Nisam odustao i to mi je drago. Drago mi je da ljudi znaju tko je u osnovi Riccardo Staraj.”

Danas ste istodobno umjetnik i načelnik Mošćeničke Drage. Koliko je teško pomiriti te dvije uloge i ostaje li vam uz političke i svakodnevne obveze dovoljno prostora za stvaranje?

“Za čitanje svakako manje, međutim trudim se pisati. Izlazi mi nova knjiga pjesama i novi album. Svakodnevica uzima svoj danak, ali uvijek nađem vremena ostati svoj, stvarati i biti prisutan na umjetničkoj sceni. Mislim da je to jako važno.”

Umjetnici su često buntovnici i kritičari vlasti. Što se događa kada umjetnik sam postane vlast? Jeste li se zbog političke funkcije ikada autocenzurirali kao umjetnik?

“Jesam i često sam kritičan prema samome sebi, autoironičan, ciničan, pa i ponekad dvosmislen, ali nadasve iskren i to je najvažnije. Ja sam predstavnik vlasti u mojoj općini, ali nisam vlast nikome niti želim to biti. No, recimo da jesam lider oduvijek, ljudi su me tako i poimali, stoga sam postao lokomotiva koja vuče kompoziciju prema naprijed.

No, kao što često volim reći, razvoj općine, realizacija projekata i satisfakcija u tome također spadaju u kreativni čin, stoga da, i to je vid umjetničkog stvaranja. Mislim da je podloga svega ovog što govorim sloboda koja mi je najvažnija.”

Kada 2. listopada završi obljetnička večer i podvučete crtu pod prvih 30 godina, na što ćete biti najponosniji – i što još želite napraviti u godinama koje slijede?

“Mnogo toga, stvarati do stote ako Bog da. Neću odustati, stvarat ću i dalje bez kompromisa i ustupaka. Truditi se ostati ja.

Glupo možda zvuči, no kad bih sutra nestao s ovog svijeta, otišao bih punih pluća i sa smiješkom na licu jer sam zapravo ostvario sve ono što sam zamislio i vidio u svojim vizijama. OK, ne baš sve jer puno je toga još ispred mene, ali recimo da bih zaspao zadovoljan i ispunjen jer život valja živjeti, iskusiti, isprobati sve, vidjeti što je moguće više i slijediti svoje snove”, rekao je Staraj u razgovoru za Fiuman.