--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Zemlja Hrvatska u mašti ministra Marića potpuno je pravedna i uređena, bez mane, suvišnih trica i ljudi koji se ne snalaze u korporativnoj sadašnjosti. Svatko ima svoje mjesto i ulogu u društvu, pa tako ima onih koji zarađuju dobrano preko petnaest tisuća kuna, što se nagrađuje s još kojom tisućicom. Tako da se ima i može doprinositi povećanju potrošnje. Oni su stupovi društva.
S druge strane stoje oni kojima je zagarantirano moderno ropstvo, ali na dobrovoljnoj bazi, što znači da postoji dovoljan broj smotanih koji se, pojednostavljeno rečeno, nisu uspjeli dobro snaći u životu, nisu bili dovoljno brze ili lake ruke, već kako se uzme. Oni će raditi, baš kao i dosad, za male plaće, ali štedeći pritom na komunalijama vrtoglavih tristotinjak kuna godišnje. I oni će, naravno, doprinositi društvu i to svojom visoko razvijenom ekološkom sviješću o potrebi recikliranja smeća iz kontejnera, razvijanjem vlastite mašte dovijajući se kako (pre)živjeti ministrov san, a pritom izbjeći svađu sa životnim partnerom/icom, jer se potrošio novac mimo neke korporativne akcije, ili se nisu prodali prigodni blagdanski bonovi. Nemaju svi sreće k’o ministar kojemu žena ne prigovara zbog sata, jer zna da je njezin muž mudar i razborit čovjek koji samo pametno ulaže. To je ta razlika između Njih i nas, oni imaju nos za biznis, a mi čak ni salmonelu ne možemo nanjušiti.
Iskreno me čudi da se naš ministar novoga kova nije odlučio i na oporezivanje sakupljača boca, nekima je to ipak drugi prihod, dodatni izvor zarade, dodana vrijednost njihovim popišanim životima. Ali neka, ima vremena i za te detalje.
U zamišljenoj zemlji Hrvatskoj država će plaćati pola rate stambenih kredita prve četiri godine. Nakon toga, ako koga zadesi huda sudbina gubitka posla ili, što je sasvim dovoljno da kola krenu nizbrdo, neisplate nekoliko osobnih dohodaka, vrlo vjerojatno će ga humano preseliti, čak štoviše, na rukama iznijeti iz istog tog stana. Kako je ovo bolja opcija od oslobođenja plaćanja poreza na prvu nekretninu, moj majušni i k tome još ženski mozak nije uspio shvatiti. Ipak, ne strahujte robovi, jer će vam u slučaju preseljenja odnosno deložacije, narednih osamnaest mjeseci sunce veselo sjati na prozorčiću stana za koji će najamninu plaćati – država.
Inače, država to smo mi. Da nema nas ne bi bilo niti nje, a ne bi bilo ni ovih hrvatskih brijača, vazda veselih i vedrih dok škarama oblijeću oko već potpuno ćelavih glava i prošupljenih džepova prosječnoga hrvatskoga gladuša. Mi ćemo plaćati, dakle, sve ove ideje i mnoge koje će se tek iznjedriti.
Da, u zamišljenoj zemlji Hrvatskoj neće biti mjesta niti za loše automobile i uskoro će našim ekstra kvalitetnim cestama i puteljcima jedriti samo klasa za Klasu.
Siromašne u svakom pogledu valja maknuti ispod radara. Oni smetaju i vječno kukaju i jamraju. Takve treba gaziti skupocjenim autima, a može i brodicama, jer ionako u takvim slučajevima nema posljedica, možda mala packa po prstima, ako i to. Zaboga, pa kako ćete kazniti čovjeka doprinosi povećanoj potrošnji? I zašto? Zato što je usmrtio nekog odrpanca dok je ovaj odsutno koračao računajući u glavi kako i kamo da usmjeri svojih par kuna ušteđenih na smeću i komunalijama. Tko mu je kriv.
Tko mu je kriv što nije bio prvi na izvoru vode. Zna se što je voda i kako se tu lijepo može zaraditi, uštedjeti i, lipa po lipa, kupiti svakojakih dobara: dvoraca, satova i automobila, konja i kočija, ministara i čistih obraza. I ne samo na vodi. Može se to i na druge načine, dovoljno je samo biti pronicav, i pomalo romantičan, znate ono da volite cvijeće i cvjećarstvo, ali i da cijenite drugarstvo.
‘Vene, vene sve, ali naše prijateljstvo ne’, reče Zoran Ivici.
