U centru Rijeke je ovog četvrtka, 08. ožujka, povodom Međunarodnog dana žena održan Noćni marš u organizaciji Centra za građanske inicijative iz Poreča, Lezbijske organizacije Rijeka i Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter. Okupljanje je bilo u 18 sati na Kontu, a marširalo se od Titovog trga preko Korza do Jadranskog trga.

Na transparentima su istaknute brojne poruke kojima se želi povećati ženska prava.

“Osmi mart spomendan je borbe za prava radnica koje su se prvi puta okupile na 8. mart  prije 160 godina kako bi zahtijevale bolje radne i životne uvjete. Boli nas što vidimo da ova borba još nije završena. Fokus borbe je i danas na radnim uvjetima – koji su se možda promijenili od početka ženskog pokreta, no pitanje ženskog rada i njegove nadnice još uvijek je aktualno.

U prethodnoj godini iznova smo gledale kako se teško izborena reproduktivna prava žena krše i satiru. Javna politika sve češće promovira društvenu ulogu spasonosne maternice za opstanak nacije kao primarnu i jedinu autentičnu žensku funkciju. Nasilje nad ženama je u porastu i nikako da se o njemu počne raspravljati s nužnom ozbiljnošću. U Hrvatskoj svakih petnaest minuta jedna žena doživi nasilje, a godišnje u prosjeku dvadeset i pet žena ubije njihov sadašnji ili bivši partner! Ipak, naše zakonodavstvo nasilničko ponašanje u braku drži ‘nejasnim i preširokim’. Na ovaj način naša vladajuća struktura šalje poruku da žene žrtve nasilja ne mogu računati na zaštitu i podsjeća ih da su još uvijek – drugotne.

Neprihvatljive su izjave nadležne ministrice Murganić koja smatra kako je nasilje tipično za brak; savjetnika ministrice kulture Ilčića koji drži žene neuračunljivima zbog takozvanog ‘utjecaja hormona’, saborskog zastupnika Pernara koji misli da je žena sama kriva jer ostaje uz nasilnika ili jučerašnje izjave predstavnice Udruge udovica iz Domovinskog rata Maras koja smatra kako žene “uostalom, ne bi smjele cinkati muževe”. Tražimo sankcioniranje ovakvih izjava; ovakvi stavovi podrivaju nasilje stvaraju atmosferu nesnošljivosti spram žena.

Sve češće slušamo priče o nasilju pri porodu i nepoštivanju trudnica, a kada razgovaramo o ginekološkoj zaštiti slušamo kako je teško dobiti termin kod socijalnog ginekologa/ice te o upitnoj kvaliteti usluge. U Hrvatskoj jedan ginekolog/inja koji/a ima ugovor s HZZO-om može imati 9000 pacijentica. U prosjeku ih ima 5500 i ako rade 7 i pol sati dnevno, koliko kvalitetno mogu raditi svoj posao? Mi smo porezne obveznice, zaslužujemo zaštitu koju plaćamo. Žene koje su napravile ili traže prekid trudnoće se demonizira, ne uzimaju se u obzir njihove životne realnosti i želje. Kada žena traži posao i poslodavac joj posao uvjetuje potvrdom od ginekologa da nije trudna, država ne čini ništa. Kada žena radi tri godine na ugovor na određeno i ne produži joj se ugovor, država ne reagira. Žene, kao primarne skrbiteljice o djeci, ne mogu naći posao i početi raditi jer nema dovoljno vrtića, vrtići ne rade smjenski, broj škola s cjelodnevnim i produženim boravkom je ograničen, lokalna samouprava i država ne reagiraju, iako postoji jasna veza između broja žena na tržištu rada i broja vrtića u lokalnim samoupravama”, bilo je navedeno u priopćenju organizatora prilikom najave marša.