Započeo bih s jednim jednostavnim i  vrlo jasnim citatom koji kaže : “Biti mlad znači vjerovati u čudo, da je i nemoguće moguće”. Ovaj citat savršeno se slaže s razmišljanjem mlade riječke scenaristice, redateljice i kulturologinje Jelene Tondini koja zajedno sa članovima svoje umjetničke (kazališne) udruge nastoji pokazati da se uz dobru volju, ambicije i kreativnost, može zajednički nešto pokrenuti, naravno uz maksimalan trud i napor cijele ekipe.  Nakon njihove prve uspješnice, komedije “Sezona kiselih krastavaca”, nedavno su imali i premijeru crne komedije “Oda mladosti” koja se na ljudski i pristupačan način bavi problemima nezaposlenosti mladih u Hrvatskoj. Stekli su ovacije i simpatije riječke publike i tko zna, možda uskoro i Rijeka dobije jedno nezavisno dramsko kazalište. Ništa nije nemoguće, zar ne?

“POMODORi” – što se točno krije iza ovog kreativnog imena i koji su vaši interesi, odnosno ciljevi vašeg djelovanja ?

“Pomodori su samozatajna, radišna, vesela i Posve moguća družina Rijeka koja voli raditi predstave u posve nemogućim uvjetima.  Započeli smo s radom 2010. i od samog početka se bavimo izvedbenim umjetnostima. Prvo smo organizirali Reviju riječkog performansa u sklopu Hartera festivala 2010, a 2011 smo započeli s projektom „In progress“ koji je doživio tri izdanja (Hartera, Fenice i Guver).  Prošle godine smo se prvi puta odlučili napraviti cjelovečernju predstavu, Sezona kiselih krastavaca, nakon koje uslijedila suradnja sa Pomorskim i povijesnim muzejom za koji smo napravili projekt Živi muzej, koji je zapravo neka hibridna forma između predstave i vodstva po postavu muzeja, a evo sada smo izašli s novom cjelovečernjom predstavom Oda mladosti. Još nas očekuje i suradnja s udrugom 3. Zmaj s kojom namjeravamo uprizoriti neke od priča SF pisaca. Uglavnom profilirali smo se u udrugu koju možete nazvati i naručiti predstavu. Hahahahaha”

Kako ste došli na ideju o osnivanju Posve moguće družine Rijeka i tko sve čini udrugu ?

“Nakon što smo „gerilski“ organizirali Reviju riječkog performansa, zaključili smo da bi nam puno stvari bilo lakše kada  bi bili udruga, tako smo Nadežda Elezović,  Andrea Kustić i ja odlučili da postanemo Pomodori. Trenutno u našem pomodori ansamblu (kako ga mi od milja zovemo) imamo Zorna Josića, koji je naš prvak, Ninu Sabo, Edu Kalebića (s kojima smo radili Sezonu kiselih krastavaca),  Niku Mišković ( koja s nama surađuje od prvog In progressa), a prinova u ekipi od ove sezone je Dubravka Tintor. Naravno tu su i prijatelji i rodbina koji zdušno pomažu na svakom projektu.”

Komedija „Sezona kiselih krastavaca“ jedna je od vaših prvih uspješnica, a tema je vrlo aktualna. Zanimljivo je to da se predstava realizirala bez financijske pomoći. Kako vam je to uspjelo i kakve su bile reakcije riječke publike ?

“Pa mi smo posve mogući, kod nas nema nemoguće situacije.  Raditi predstavu bez ijedne kune je možda luđački poduhvat, ali i dobar test kreativnosti i upornosti. Osim što nismo imali nikakav početni kapital, predstavu smo radili u ledenom Palachu, sami smo nosili stolice i svjetlo iz Filodrammatice, posudili  kostime od rodbine koja ide na skijanje, sklepali scenografiju od stvari koje smo našli u prostoru, nešto dovukli od kuće…  Nina, Edo i Zoran su zaista pokazali u tom procesu da glumci nisu napuhane dive nego da mogu uzet metlu i močo i oribat Palach da sjaji. Nakon svega toga smo se i više potrudili da što više puta igramo predstavu i da nam dođe što više ljudi. Velika je razlika kad si plaćen u startu i kad nisi, mislim da se zbog toga mi više trudimo. Za razliku od mnogih riječkih nezavisnih produkcija koje dožive premijeru i eventualno jednu izvedbu pred 8 i pol ljudi, mi smo u Rijeci krcali 10 puta u godinu dana i obišli 7 gradova.  Tema koju smo odabrali – obitelj u doba recesije – je svima bliska i mislim da je i to jedan o ključeva uspjeha. Ljudi žele vidjeti nešto što ih se tiče, nešto što će ih nagnati da se nasmiju sami sebi, drugima i da se zabave. Mislim da je publici dosta konceptualnih eksperimenata i teških drama.”

Proces rada na vašim predstavama je istraživački. Možeš li mi ukratko objasniti kako to izgleda i ima li redatelj autroritet ili svi podjednako sudjeluju u stvaranju scena ?

“Mi ne radimo s redateljima. Poučeni iskustvom projekta „In progress“ koji je site-specific projekt u kojem izvođači imaju zadatak u  tri dana kreirati predstavu i izvesti je jednom i nikad više, zaključili smo da je moguće raditi bez redatelja. Druga stvar  je da redatelja nema u Rijeci baš na svakom koraku, a nemamo novaca da dovedemo nekog izvana, jer kao što znate mi volimo raditi bez para. Tako da su i krastavci i Oda mladosti rezultat napornog rada i eksperimentiranja autorskog tima. Mislim da je to specifično za nas, da nema stresova, autoriteta i da je svaki pojedinac na projektu jednako važan. Bratstvo i jedinstvo.”

Diplomirala si kulturologiju na Sveučilištu u Rijeci, pišeš scenarije, baviš se režijom.  Po tvom mišljenju, je li Rijeka idealan grad za pokretanje jednog nezavisnog dramskog kazališta ?

“Rijeci je to nužnost. Tužno je da jedan od najveći gradova u Hrvatskoj ima samo HNK, jednom godišnje produkciju HKD Teatra  i pop up projekte nezavisne scene. Publici je to potrebno, a stručnog kadra definitivno ne manjka, jer se nama stalno javljaju mladi školovani dramski umjetnici željni rada, tako da mislim da svi preduvjeti postoje. S druge strane potpuno mi je jasno da je financijska situacija nezahvalna za pokretanje nove institucije, ali mislim da bi dobar početak bio i bolja suradnja aktera s nezavisne scene i razvijanje platforme koja bi mogla ličiti na nešto poput kazališta. Problem je u tome što je naš mentalitet takav da mi čekamo da sve riješi deux ex machina (a.k.a. Odjel za kulturu) umjesto da se sami pokrenemo i stvorimo si posao. Nadam se da Pomodori daju dobar primjer na sceni, jer smo jedni od rijetkih „luđaka“ koji rade projekte bez kune i ne prijavljuju se na nikakve natječaje i postižemo kakve-takve rezultate.”

Premijerno ste izveli predstavu „Oda mladosti“ 18. travnja u Filodrammatici . Ovog puta radi se o crnoj komediji koja se referira na situaciju velike nezaposlenosti u Hrvatskoj. Kako je izgledao sam proces stvaranja predstave pomoću podataka koje ste dobili istraživačkim putem?

“Predstava se temelji na našim iskustvima, na zapažanjima, na statistici… Neki dan sam saznala da u gradu postoji 816 udruga, mislim da ta brojka govori puno o stanju u društvu. Nitko nema posao, svi otvaraju udruge i maštaju kako će dobit pare od EU fondova i nažicat prostor od grada i zaposlit se u udruzi. U trenutku kad skoro pola naroda nezaposleno gotovo je nemoguće srest nekog tko nema neki „projekt“ na kojem „radi“. Ljudi se pokušavaju snaći na svakojake načine i ponekad je to smiješno koliko i tužno. Uglavnom kao i kod krastavaca – jedna topla ljudska priča.”

Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc u zadnjih nekoliko mjeseci često je u središtu pažnje od strane mnogih medija i po društvenim mrežama vode se rasprave o tome vodi li intendant Oliver Frljić kazalište u pravom smjeru ili ne. Koje je tvoje mišljenje o svemu tome što se događa ?

“Frljić je napravio nešto što nitko nije mogao vjerovati da se može dogoditi – isprovocirao je „tolerantnu“ Rijeku i pokazao nam koliko smo zaista tolerantni. Vjerujem da je mnoge naljutilo, ali meni je osobno drago da se to dogodilo jer mislim da nikad do sad nismo bili svjesniji sami sebe i svoje okoline. Mi svi živimo u nekim našim mitovima kako smo ovakvi i onakvi i zato mislim da je dobro da nam dođe tu i tamo netko izvana i da nas dobro prodrma. Ne znam je li to posao intendanta, ali očito nam je ova šok terapija bila potrebna. Što se tiče programa, vidi se neki pomak k suvremenom ali mislim da će se to još razvijati. Ovo mu je tek prva godina. Za sada je  bilo i dobrih i manje dobrih predstava, ali nekako mi se čini da je promjena ipak pozitivna.”

Imate li kakve buduće planove, ideje za neku novu predstavu ?

“Sada nam je najvažnije da što više igramo Odu mladosti, a uskoro ćemo počet raditi i na projektu s 3. Zmajem, tako da naše radno razdoblje još uvijek ne staje, ali dobro odmarat ćemo se na ljeto – valjda…   Slijedeće sezone sigurno izlazimo s nekim novim projektom da ne izgubimo kontinuitet. Zoran me stalno pita kad ću napisat neku tešku drametinu. Pa ono tko zna…”