Piercing na obrvi? Možda u nosu ili neki malo manje uočljiv poput onoga na tragusu? A što je s tetovažama na podlaktici, nozi, iza uha, na ramenu/prsnome košu? Jesu li one u redu?
Osvrnuvši se tijekom jednog predavanja, vidjela sam da puno mojih kolega i kolegica, budućih nastavnika i nastavnica, ima vidljiv piercing ili tetovažu. I sama sam se podvrgnula tetoviranju i piercanju na posljednjoj godini studija. Iako nas nitko prilikom zapošljavanje ne smije diskriminirati, to ne znači da je praksa nešto drugačija. Tijekom kolegija na nastavničkom modulu pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, imali smo gostujuće predavanje ravnatelja jedne riječke škole. Na studentovo pitanja o tetovažama, odnosno piercinzima, ravnatelj je odgovorio da ih poskidamo dok smo na studiju i da se ne tetoviramo na vidljivim mjestima, odnosno da sakrijemo tetovaže.
No, neki studenti ne misle tako. Razgovarala sam s nekoliko kolegica koje su nastavile praksu tetoviranja i/ili piercanja i tijekom akademskih godina. Također, moji su sugovornici i jedan Erasmusovac iz Poljske, direktorica škole stranih jezika Linguae Anja Lončarić-Bezinović, nastavnica pri FFRI-u Bojana Ćulum, te vlasnica tattoo/piercing studija „Badaku“ Ana Laco.
Što misle budući nastavnici?
Petra Gašparić buduća je nastavnica engleskoga jezika i filozofije, pritom ima piercing na tragusu, u nosu i šest rupica u ušima. Kaže kako bi piercing(e) skinula ovisno o poslu: „Ako se radi o poslu koji bi trajao dugoročnije, ako bih bila zadovoljna njime i htjela ga zadržati, onda bih.“ Piercinzi i tetovaže spominju se u kontekstu autoriteta: „Kao nastavnica ili ću imati autoritet ili neću, neovisno o piercingu. Za mene piercing predstavlja ukras za tijelo te smatram da ima estetsku funkciju i ne bi se trebao povezivati s eventualnim moralnim utjecajima na odgoj djece, što je, nažalost, čest slučaj danas. Mislim da svatko ima pravo na životni stil (što u ovom slučaju uključuje izgled i način odijevanja, tetovaže, piercinge i sl.) kakav želi i određene vrijednosti koje zastupa, no sve dok te vrijednosti i životni stil ne nameće svojim učenicima.“ Slično mišljenje ima i Ivana Paušić, buduća nastavnica engleskoga i njemačkoga jezika, ponosna vlasnica tri tetovaže i piercinga na obrvi koji planira „preseliti“ na uho: „Ne mislim da se piercingom gubi na autoritetu. Autoritet nije nešto što se postiže odjećom ili određenim stilom. Mislim da se autoritetom postaje.“, ali ipak je spremna za kompromis kad je u pitanju posao. O potencijalnom problemu pri zapošljavanju, Ivana kaže: „Iskreno, mislim da hoće (predstavljati problem,op.a.). Razgovarala sam s puno profesora i jednim ravnateljem o toj temi. Većinom je odgovor bio isti – tetovaže nisu drage roditeljima.“ Nadodaje kako bi skinula piercing na zahtjev ravnatelja jer ne bi htjela biti izbor sukoba između roditelja i ravnatelja. Za mišljenje smo pitali i Maju koja je željela donekle ostati anonimnom. Maja se tetovirala s 18 i s 21 godinom te smatra da joj tetovaža neće smetati pri zaposlenju jer nije toliko vidljiva. Za autoritet nastavnika, Maja tvrdi:“ Smatram da ne bi gubili autoritet na temelju tetovaže, kao ni na temelju frizure ili stila odijevanja.“ Moja sljedeća sugovornica, koja je također željela ostati anonimna, kaže kako je imala susreta s nastavnicima koji su imali tetovaže/piercinge: „Nekoliko je nastavnica, koje su mi predavale u srednjoj školi i na fakultetu, imalo tetovažu. Nikad tetovažu nisam povezivala s njihovim autoritetom, iako pretpostavljam kako je to povezano i s tim što su tetovaže bile decentne. Vjerojatno ni veće tetovaže ne bi bitno utjecale na autoritet, ali sve ovisi o osobnosti nastavnika.“ Njezin je piercing onaj u nosu, odnosno surface na čelu. Podijelila je s nama svoja iskustva sa školske prakse:“ S obzirom da sam i tijekom školske prakse u OŠ i SŠ imala piercinge, odnos se s učenicima nije bitno promijenio, niti sam primijetila da me učenici zbog njih gledaju drugačije no druge studente. Mislim da to ne utječe na razrednu dinamiku. Nastavnik s piercingom i dalje je nastavnik i na njemu je hoće li njegov piercing imati utjecaj na disciplinu, odnos s učenicima, kvalitetu sadržaja…“ Na pitanje o skidanju piercinga zbog posla, ona potvrdno odgovara. Sličnog je mišljenja i Ema, buduća nastavnica s piercingom na usnici i tragusu: „Vjerojatno da, ako bi to bio posao koji bi mi stvarno trebao/značio puno. Dosad nisam imala problema s tim, nitko mi nije postavljao ultimatume, iako sam imala poslodavce koji nisu bili oduševljeni.“
Za mišljenje smo pitali i Iwa Andrulanieca-Gustowskog, našeg kolegu studenta iz Poljske koji je ovdje na Erasmusu. Iwo ima vidljive i uočljive tetovaže na rukama, kao nastavnik jezika u privatnoj školi ističe kako nije imao nikakvih problema pri zaposlenju, ali preferira majice dugih rukava kad radi s mlađim učenicima. „Poljsko društvo tetovaže povezuje s kriminalnim miljeom, no mladi ne gledaju na to tako. Kako je to danas popularno, tako mladi misle da je cool imati nastavnika koji, donekle, prati trendove.“
Iz perspektive poslodavke i iskusne nastavnice
Anja Lončarić-Bezinović direktorica je i predavačica engleskoga jezika pri školi stranih jezika Linguae. Pitali smo ju za stav o tetovažama i piercinzima prilikom zapošljavanja: „Više sam puta imala mlade profesore na razgovoru za posao, od kojih je šestero imalo vidljivu tetovažu: na vratu, na rukama, na gležnjevima. Troje spomenutih sada rade u našoj školi. Meni ne smeta tetovaža ako je decentna, kao ni duga kosa kod muških predavača. Moram primijetiti da nitko nije došao na razgovor sa piercingom. Mislim da nije pitanje smetaju li poslodavcu takva obilježja. Pitanje je imaju li naši klijenti tj. roditelji i djeca povjerenje u takvog predavača. Smatram da u poslovnome svijetu odjeća ipak čini čovjeka, dress code se ipak mora barem donekle poštovati.“
Našli smo akademsku nastavnicu s piercingom!
Jedna od rijetkih profesorica pri FFRI-u koja ima vidljivi piercing (u nosu) je Bojana Ćulum, doc.dr.sc.. Profesorica Ćulum zaposlena je pri Odsjeku za pedagogiju više od deset godina, a piercing je, ističe – uvijek bio tu. „Meni je piercing kao nekoj drugoj djevojci šminka. Nisam niti u jednom trenutku razmišljala o okruženju u kojem živimo i radimo niti o (mogućim) posljedicama koje bi mi to donijelo u radnom okruženju. Za odabir ove profesije meni je osobno, a iskreno vjerujem i ljudima u mom (radnom) okruženju, daleko važnije ono što donosiš, stvaraš, razvijaš i mijenjaš kao osoba, kao kolega/ica, kao nastavnik/ica, kao istraživač/ica.“ Nije doživjela probleme pri zapošljavanju, no neki su je kolege upozorili: „Istina, bile su mi upućene kritike kolega, ja ih volim zvati „dobronamjerni savjeti“. Sada, kako razmišljam iz ove pozicije, mislim da ne bih kompromitirala taj svoj odabir tako da skinem piercing na nečiji zahtjev u kontekstu posla, odnosno radnog okruženja. Postoji niz vrlo objektivnih razloga i možebitnih situacija u kojima bih sigurno ozbiljno razmislila o skidanju, ali samo zato jer bi netko mogao pomisliti da sam s piercingom manje posvećena, manje odgovorna i manje ozbiljna u svom radu – ne, nikako ne.“ No, u nekim situacijama piercing može biti distraktor: „Bilo je dakako situacija u kojima se piercing pokazao kao ozbiljan distraktor. Recimo, radite istraživački intervju s rektorom/icom nekog sveučilišta, nastojite ozbiljno razgovarati o javnim visokoobrazovnim politikama u RH i nastojite dakako da vas se ozbiljno shvati. Ipak, svjesni ste da je pogled upućen na piercing ili se pak izbjegava uopće uspostaviti kontakt. No, ne bih rekla da mi je ikada baš smetao u poslu. Mislim da u tom kontekstu koji sam ispričala piercing ima jednaku težinu kao i velike naušnice, otkačenija frizura, jača šminka i sl. Na licu nam je, gledamo se.“ Profesorica Ćulum zaključuje: „Moj je rad sa studentima prije deset godina i danas sasvim drugačiji – a piercing je tu cijelo vrijeme. I bit će! Ja ću zasigurno i dalje nastojati unapređivati i mijenjati svoj nastavnički i istraživački rad. Zaista želim vjerovati da je naša studentska populacija otvorena i tolerantna toliko da niti ne primjećuje takve stvari. Imam studentice s umjetnim trepavicama – u čemu je razlika? Ne mislim zato da su manje ‘ozbiljne’ studentice.“
Iz Badakua poručuju…
Za kraj, upitali smo za mišljenje Anu Laco, vlasnicu riječkog tattoo i piercing studija „Badaku“. „Mislim da je dosta bitno na početku odijeliti tetovaže od piercinga u ovom kontekstu, jer su tetovaže ipak trajne, a piercing se vrlo jednostavno može ukloniti ukoliko situacija to zahtijeva. Mi sugeriramo mladim profesorima koji su još na studiju, isto kao što sugeriramo i pravnicima koji još nisu diplomirali, da se ne tetoviraju na vidljivim mjestima prije no što dobiju ugovor za stalno. Mislim da je u Hrvatskoj veliki nesrazmjer između broja ljudi koji završavaju te fakultete i broja ljudi koji se zapošljavaju u struci. Bitno je napomenuti da sve ovisi o sredini u kojoj živiš i planiraš se zaposliti, odnosno što točno planiraš predavati. Jednim dijelom vam slobodu diktira popularnost smjera koji završavate, konzervativnost sredine u kojoj se pokušavate zaposliti i vrsta škole u koju se prijavljujete na razgovor, odnosno koliko ravnatelj/ica prihvaća tjelesne modifikacije. Iskustvo kaže ako ste iz Rijeke, vidljivi facijalni piercevi ne određuju hoćete li dobiti posao jer su društveno prihvaćeni zadnjih 10-ak godina. Ja se zadnjih 17 godina borim za isto. Kod nas možete dobiti posao na šalteru u banci s nekoliko vidljivih piercinga ako su primjereni (diskretni), tako i u policiji možete raditi sa sitnom naušnicom na nosu iako je protiv pravila. Jednostavno se tolerira jer je vrlo rasprostranjeno.“ Ana nastavlja s konkretnim primjerom: „U školi u koju ide moja kći, profesori imaju i pierceve i tetovaže na vidljivim mjestima i to ne predstavlja nikakav problem. Zapošljava ih se po kriteriju tko je najsposobniji, ne po tome kako su izmodificirani. Ravnateljica je divna žena koja kaže da je i njena kćer ispirsana i istetovirana i da je to normalno u današnje vrijeme. Ne vidim zašto bi roditelji trebali reagirati negativno na to, kada je i većina roditelja ispirsana i istetovirana. Svakako da se nećete prijaviti za posao u Salezijanskoj gimnaziji ako dijelite moje stavove. Ravnatelj iste je izmijenio školski status da bi zabranio sve modifikacije i učenicima i profesorima. Ne znam koliko pravno ima pravo na to, ali svatko od nas ima pravo ne ići u tu školu ako nas to smeta.“ Za daljnja obrazloženja, Ana upućuje na bilješku koju je napisala za sve one koji se kolebaju oko piercanja i tetoviranja.
Ana zaključuje: „Ponavljam, mislim da je jako važno odijeliti pierceve od tetovaža i ne stavljati zapošljavanje u Rijeci kada imaš vidljive modifikacije u isti koš sa zapošljavanjem u ostatku Hrvatske. U Zagrebu ćete puno teže postati profesor hrvatskog sa malim cirkončićem u nosu.“
Nakon više perspektiva i iskustava, pitamo vas – bi li vam smetalo da vama ili vašem djetetu predaje nastavnik/nastavnica s vidljivim piercingom ili tetovažom?
Srdačan pozdrav od buduće nastavnice Hrvatskoga jezika i Engleskoga jezika koja ima tetovažicu na ramenu i piercing na tragusu.
