Prije tjedan dana napustio nas je Gallieno Ferri, drugi dio legendarnog dvojca čiju će kreativnu ostavštinu još dugo čitati i pamtiti štovatelji devete umjetnosti.

Najpoznatiji kao tvorac stripovskog junaka Zagor, ovaj je talijanski crtač svoj talent dokazao još u mladim danima kada je pobijedio na natjecanju crtača stripova, što mu je odmah osiguralo posao i prve projekte – Zelenu sablast i Crveno pero. Godine 1953. kreirao je lik Thunder Jacka koji, dok je u Italiji prolazio nezapaženo, u Francuskoj uživao veliki uspjeh. Od 1953. do 1959. godine radio je pretežno za francusko tržište, gdje je izradio tri vesternska strip serijala (Tom Tom, Kid Colorado te Jim Pum). Samo par godina kasnije, 1960. godine, susreće svog prijatelja i budućeg partnera, crtača Sergia Bonellija, s kojim se upušta u avanturu „Zagorijanu”. Pritom je Bonelli predstavljao narativnu, a Ferri grafičku dimenziju Zagora, a hvalevrijedna je činjenica kako je Ferri do zadnjeg broja ostao glavni crtač i autor svih naslovnica te je pritom vrlo rijetko radio na drugim stripovima. Među brojnim nagradama koje je dobio u svojoj dugogodišnjoj karijeri vrijedi izdvojiti regionalnu nagradu za najboljeg crtača stripa „Ligurije” (1984.), nagradu „Hugo Pratt” (1995.) te nagradu „Fumo di China” za životno djelo.

Naime, jedinstvenu i neponovljivu Zagorovu konturu Ferri je nacrtao po uzoru na američkog glumca Roberta Taylora, iako ga je kasnije postepeno prilagođavao svojim fizičkim crtama. Iako od strane mnogih kvalificiran kao trivijalan i bezvrijedan, „Zagor” i nakon pedeset godina svoga postojanja uživa zavidnu popularnost i status kultnog stripa na prostoru bivše Jugoslavije, ali i šire. Tome svjedoče i Zagorovi vjerni fanovi koji su se na raznim internetskim portalima, blogovima i forumima pobrinuli da se ovaj junak po zasluzi ovjekovječi. Stoga je red da se neznalicama i nedovoljno upućenima poput mene, kojoj su roditelji ponosno predali svoju kolekciju stripova Zagor (ali i koja je uvijek radije posezala za Alanom Fordom), rasvijetli lik i djelo Duha sa sjekirom koji već pola stoljeća neumorno žari i pali u vječnoj borbi dobra i zla.

Vrijeme radnje stripa vraća nas u prvu polovicu 19. stoljeća, u izmišljenu sjevernoameričku šumu Darkwood u blizini Velikih jezera i Kanade, u kojoj Zagor obitava smješten u kolibi na malenom otočiću u darkwoodskoj močvari, okružen živim pijeskom kao mjerom predostrožnosti. Zagor (punim imenom Za-gor Te-nay) na dijalektu Anglokina znači „Duh sa sjekirom”. Naravno, samo ime nema veze sa stvarnim dijalektom, a pretpostavlja se da je dvojac Bonelli i Ferri Zagorovo ime „složio” od slogova „Za” od „Za-La-Mort”, popularnog junaka talijanskog nijemog filma, i sloga „gor”, za kojeg se pretpostavlja da dolazi od Flasha Gordona. Prvobitno ime koje je Bonelli izabrao bio je Ajax, po poznatom heroju iz grčkih mitova, no od njega je odustao kada je shvatio da već postoji istoimeni deterdžent.

Nadalje, Aleksandar Đukanović u svojoj hvalevrijednoj i iznimno opsežnoj „Enciklopediji Zagorijani” objašnjava motiviranost Zagorovih osobina i karakteristika, za kojeg se smatra da je primjesa američkih junaka stripova – Fantoma, Tarzana i Supermena. I dok s Fantomom („Duh koji hoda”) dijeli nadimak koji asocira na onostrano te status besmrtnosti među sugrađanima izmišljene šume u kojoj živi, s Tarzanom ga veže virtuozno kretanje šumom, baratanje lijanama i poklik, a Supermenov utjecaj vidljiv je na Zagorovoj odjeći – crvena majica prekrivena crnom siluetom orla u žutom krugu, točnije suncu. Jedan teoretičar stripa ovu kreativnu pojavu opravdava činjenicom kako je svaki protagonist stripa na neki način povezan s kontekstom vremena u kojem nastaje, pa tako izvrsno opaža da su junaci poput Supermena nastali kao reakcija na fašistički režim, dok su likovi kao što je Tarzan produkt revolta na industrijalizaciju i mehanizaciju suvremenog života.

I doista, nije teško uočiti Zagorovu „tarzanovsku” primitivnost i čistoću obavijenu altruizmom i pomalo nevjerojatnom empatijom. Bilo da se radi o bijesnim Indijancima, dlakavim čudovištima ili jezivim vampirima, Zagor je uvijek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Spreman da pobijedi zlo. U maniri klasičnog stripovskog heroja, točnije viteza dobra, Zagora krase epiteti dostojni divljenja – hrabar, čestit, psihofizički stabilan i požrtvovan, te što je najvažnije, fizički privlačan, ali seksualno suzdržljiv.

No kao i svaki legendarni heroj, i Zagor ima svoju mračnu povijest koja je presudila rađanju njegova alter-ega, Duha sa sjekirom. Pravog imena Patrick Wilding, Zagorov spokojan život prekida tragedija u kojoj gubi roditelje. Iz sigurne smrti Zagor se spasio jedino zahvaljujući ocu koji ga baca u rijeku iz koje ga kasnije izvlači Wandering Fitzy, simpatičan lutalica i filozof koji napušta civilizaciju ne bi li živio u prirodi. Fitzy preuzima ulogu Zagorova skrbnika te ga podučava raznim vještinama, između ostaloga i rukovanju sjekirom, vještinom koju će Zagor dovesti do savršenstva i koja će postati njegov zaštitni znak. Nakon desetak godina lutanja Darkwoodom i psihofizičkog usavršavanja potrebnog za osvetu smrti svojih roditelja, Zagor konačno pronalazi Salomona Kinskyja kojega, unatoč činjenici da je ovaj miroljubljivi poglavica plemena koje je preobratio na kršćanstvo i naučio obrađivati zemlju, ubija. Salomon na samrti otkriva Zagoru pravu istinu o njegovom ocu – ubojici Indijanaca, te zadnjim snagama ubija i Zagorova drugog oca, Wandering Fitzyja. Nakon šokantnih saznanja i gubitaka, Zagor nauči kako svaka medalja uvijek ima dvije strane te se zaklinje da će svoj život posvetiti uspostavljanju mira između Indijanaca i bijelaca. Ova tragedija ujedno postaje Patrickovim epilogom i Zagorovim uvodom u doživotnu borbu za pravdu.

Kada govorimo o „tarzanovskoj” samotnjačkoj prirodi, ne možemo se oteti dojmu kako je Zagor jedan od onih junaka stripa koji su se požrtvovno odlučili na samački život, bez „ometajućih i nepotrebnih” primisli o zasnivanju obitelji i potomstva. Naravno, kako to inače biva u društvu, Zagorova frigidnost odmah je potakla nagađanja o njegovoj homoseksualnoj orijentaciji, što je potom „ušutkano” zadovoljavajućom idejom o revoltu na ondašnje tradicionalne vrijednosti. „Svih mi skalpova!” uzvratio bi darkwoodski Chuck Norris. Treba li zaista na taj način gledati na životni stil darkwoodskoga Duha? Možda se jednostavno radi o eskapističkoj prirodi koju nam velikodušno pruža strip, a zahvaljujući kojem možemo, barem na trenutak (pogotovo muška populacija među kojoj je, razumljivo, Zagor i popularniji), zaustaviti svoje neminovno starenje te uroniti u besmrtnost junaka kojima na raspolaganju stoji čitava vječnost. Zašto onda tratiti vrijeme čitajući o onome što možemo iskusiti i na vlastitoj koži i u vlastitoj svakodnevici, kada upravo od toga ponekad želimo pobjeći?

Kao što priliči svakom stripovskom junaku, i Zagor ima svog pobočnika koji je njegova čista suprotnost. Radi se o dobrodušnoj šeprtlji koja je svestrana jedino u nesposobnosti, a čije se mane, među kojima konkuriraju proždrljivost i kukavičluk, karikiraju do ibera, sve s ciljem da glavni lik izgleda još muževnije i savršenije. „Caramba i carambita!” odgovorio bi Zagorov vjerni pomoćnik i suputnik u brojnim avanturama. To je Chico – simpatični, ali izrazito nespretni Meksikanac, koji svojim ispadima neodoljivo podsjeća na Sancha Panzu. Kao i Zagor, i Chico ima svoje indijansko ime – „maleni čovjek sa velikim trbuhom”. Vječne neprilike u koje ulazi čim ga Zagor ostavi bez nadzora, te gramziva i lakoma narav priskrbili su mu uspješna stripovska izdanja pod nazivom Chico Special koje je ponekad (barem nama stripovskim laicima) veće zadovoljstvo držati u rukama od ukoričenog mu, kako ga Chico voli zvati, „prijatelja i tajnika”.

Umjetnik sugestivnog i samosvojnog izričaja, priznati majstor crtanja kistom kojeg su mnogi pokušali kopirati, no nikada ga uspjeli i dostići, Ferri je svojim nasljednicima ostavio nezahvalan i zasada nemoguć zadatak – da ga nadmaše.