--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Otišla je posljednja dužobalna linija od Rijeke do Dubrovnika, a s njom i posljednji putnici koji će moći uživati u plavom Jadranu od sjevera do juga. Profesor Mohorovičić nije među njima, stajao je na kraju lukobrana duboko zamišljen s pogledom u daljinu, kao da se oprašta od drage mu osobe, ostao je još dugo, dugo.
S punih 40 godina radnog staža, nedavno je napustio svoju učionicu hrvatskog jezika i uplovio u umirovljeničke vode, književno rečeno. Profesor Mohorovičić nikada nije puno pričao o svom djetinjstvu i mladosti u Rijeci, bio je uvijek umjeren, kako i priliči jednom profesoru. Punih četrdeset godina proveo je u gimnaziji i nesebično prenosio znanje mnogim naraštajima riječkih gimnazijalaca, od kojih su mnogi od njih danas akteri na hrvatskoj političkoj, gospodarskoj i kulturnoj sceni. I sada, već zaboravljen, s malom penzijom s kojom jedva krpa kraj s krajem, ipak ga nešto veseli. Brodovi, brodovi koji odlaze u daljinu, uvijek su bili nepoznanica. Zamislite, on , oronuli starac, koji je cijeli svoj život proveo ovdje na kopnu, sada razmišlja o promašenoj sudbini, o nekim dječjim snovima.
„Da mi se vratit, da mi se vratit“, pomislio je u sebi, prošao rukom kroz sjedu kosu i krenuo laganim korakom prema gradu.
Jednom dok je još bio gimnazijalac, zaljubio se u Doru. Dora je išla u paralelni razred, imala je nakrivljen nos i kovrčavu narančastu kosu koja ju je najviše isticala. Ta ljubav ostala je nažalost sjećanje jednog vremena, zajedno s prvim muškim suzama i prvim stihovima. Doživio je svoju prvu odbijenicu, nije bilo obostrano, znate već kako to ide. No, ipak, ti prvi gimnazijski i mladenački osjećaji pamte se još dugo, dugo. Dora se nakon gimnazije vratila u svoj rodni Pag, udala se za lokanog ribara te se pronašla u ulozi domaćice. Vrlo jednostavno zvuči, kao iz bajke.
Profesora Mohorovičića životni je put odveo u Zagreb gdje je završio hrvatski jezik i književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Po povratku u Rijeku oženio se s Marijom, računovotkinjom u gradskoj upravi, s kojom ima kćer Maju.
Danas je rastavljen čovjek i penzioner, ukratko „beštija koja piše“. Piše o Rijeci, svom voljenom gradu i njegovom identitetu, o moru i Kvarneru, o politici. Ne štedi riječi kada su u pitanju Crkva i kako on kaže „nesposobna Hrvatska vlada“ i „uspon krajnje desnice“.
Htio je postati glumac, novinar, pisac. Malo se ostvarilo od toga, skoro ništa. Imao je mirno more, a htio je oluje i vjetrove. Zar da žali sad ? Jedino za čime žali u ovim zadnjim godinama su brodovi. Više ne odlaze tako često, a on je svoj već odavno propustio.
U obilasku obiteljske grobnice na Kozali, jedne kišne jesenske riječke nedjelje, susreo se s Dorom. „ Nakon svih tih silnih godina, ovo baš i nije najljepše mjesto za obnoviti uspomene“, s blagim osmijehom rekla je njegova prva ljubav. Obećali su si da će se uskoro naći na nekom ljepšem mjestu i porazgovarati o nekim ljepšim vremenima. Dora je umrla osam mjeseci kasnije od posljedice srčanog udara, bilo je to u svibnju. Izgleda da će profesor Mohorovičić ipak morati pričekati taj susret koji je dogovoren na nekom ljepšem mjestu i odrijemati na škripavoj klupici u aleji čempresa na Kozali, umoran od svih tih želja.
Njegov unuk Mateo često prati svog nonića u šetnji Korzom. Od njega je puno naučio o poznatim riječkim književnicima i bogatoj povijesti grada, neprestano mu postavlja pitanja i čeka da mu on ispriča neku lijepu povijesnu priču
Profesor Mohorovičić usadio je s vremenom svom voljenom i jedinom unuku ljubav prema književnosti, koja u čovjeku budi široku paletu emocija koje ponekad imaju rušilačku snagu i s kojima se ne trebamo previše zanositi u životu.
Mateo je krenuo nonićevim stopama i u 26. godini se proslavio svojim romanom pod nazivom „Moj nono i ja“, u kojem je progovorio o svom odnosu prema noniću i gradu u kojem je odrastao. Roman je doživio veliku uspješnicu i bio je uprizoren u riječkom kazalištu.
Ipak sve nije bilo uzalud zar ne ? Mislim život odživjeti strpljivo i samozatajno, bez nekih velikih ambicija i nestati potajice kada se zatvore kazališni zastori.
Profesor Mohorovičić ukrcao se na posljednji brod i zaplovio, ostavio je za sobom tišinu mora i neke neostvarene snove. Sve drugo je ostalo isto, maturanti se zaljubljuju u parkiću kraj gimnazije, brodovi dolaze i odlaze, ljudi pričaju, a u daljini jedan mali dječak postavlja pitanje svom noniću i nestrpljivo čeka da mu on otkrije neku svoju tajnu ili ispriča priču dok hodaju gradom…
