Na današnji je dan 1791. godine rođena Karolina Riječka.
Žena je najpoznatiji lik riječke povijesti. Karolina Belinić, djevojački Kranjec.
Napoleonski ratovi su ti koji su je proslavili. 1813. godine Rijeku, koja je pod francuskom vlašću, razara engleska vojska. Grad je slabo branjen.
Engleska se vojska primakla Rijeci 3. srpnja. Iskrcalo se 600 engleskih vojnika koji su odmah pljačkali i palili skladišta i usidrene brodove u luci. U sveopćoj pomutnji i panici koja obuzima Riječane tijekom engleskoga iskrcavanja i nemilosrdna uništavanja njihova grada, jedna je mlada i hrabra žena ipak uspjela zadržati prisebnost duha. Bila je to Karolina Belinić. Izašavši iz svoje kuće na Fiumari, ne obazirući se na vlastitu pogibelj i odijelivši se od obitelji, otputila se hrabro engleskome časniku Freemantleu koji je rukovodio tim razaranjima i odlučila izmoliti ga da obustavi započete operacije sve do novih zapovjedi svojega pretpostavljenoga zapovjednika. Karolina je krenula kroz neprijateljske redove do engleskoga komodora koji se nalazio kod jedne bitnice nedaleko od gradskog središta i zatražila da je prime.
Bila je odjevena u crnu dekoltiranu haljinu. Britanskom se časniku obratila na francuskome, iznoseći mu ukratko žalosne činjenice u kojima se našao njen grad i usrdno ga moleći da pomogne njenim sugrađanima u tako teškome času. Iskusni ratnik, očito potresen njenom iskrenošću i srdačnom otvorenošću, obećao joj je da će poštedjeti grad i obustaviti svaki neprijateljski akt protiv privatne imovine, te je odmah odaslao svoga časnika do satnika Hostea, s naređenjem da ne produžuje s pustošenjem luke. Na taj način mnogima su spašeni brodovi, pošteđena je i druga vrijedna imovina, a grad je sačuvan od većega razaranja. Treći dan divizija engleske flote otplovila je i bombardirala susjedni Bakar.
Ono što najviše čudi jest činjenica da u suvremenim izvještajima o Karolini nitko izričito ne govori. Možda su se njezini sugrađani sramili priznati svoj kukavičluk u teškim trenutcima razaranja grada. Hrabri čin Karolinin nešto je što se, očito, nije uklapalo u službene izvještaje, koje su pisali ozbiljni i namrgođeni gradski senatori. Čitav se slučaj nastojao zaboraviti. Karolina za života nije uspjela isposlovati i odgovarajuće pismeno priznanje austrijskog cara. Već u svibnju 1816., prilikom prvog posjeta Franje I. Rijeci, zatraženo je da se Belinićevoj dade neko odlikovanje. Kada je pak 1817. Karolina vlastoručno uputila takvu molbu u Beč, u odgovoru austrijskog dvora priznaju joj se osobite zasluge za taj hrabri čin, kao i opravdanost zahtjeva na priznanje od grada Rijeke, ali se molba za carskim odlikovanjem odbija. Tek 1829. godine, na njezinu molbu, kapetansko vijeće Rijeke odaje posebno priznanje njoj i njenom tada već pokojnom suprugu „da to potakne ostale građane na patriotska djela”.
Vrijeme i mjesto smrti Karoline Belinić nepoznati su.
