Aida i Amneris riječkog Zajca za povijest u Areni Pula

Ljetni operni spektakli na otvorenom nerijetko privlače široke mase publike i to one koja nije primarno operno usmjerena. To je vjerojatno bila temeljna misao vodilja uprave Hrvatskog narodnog kazališta „Ivana pl. Zajca“ kada se odlučila producirati dva operno/koncertna spektakla na otvorenom: operu „Aida“ Giuseppea Verdija i kantatu „Carmina Burana“ Carla Orffa, obje u monumentalnom prostoru pulskog amfiteatra. Prva je na redu bila Aida u petak 27.7.2018. koja se poklopila s pomrčinom mjeseca tako da smo imali marketinški vrlo pogodnu situaciju spektakla ispod spektakla, a pomrčina je i razlog što se stanka opere prilično odužila pa je predstava trajala do kasno u noć.

Bila je to Aida s prilično luksuznom pjevačkom podjelom iako nisu svi opravdali očekivanja no krenimo redom: dirigent je bio Ville Matvejeff, redatelj i dramaturg Marin Blažević dok je naslovnu ulogu pjevala Kristina Kolar, Amneris je tumačila Dubravka Šeparović Mušović, Radamesa je pjevao Talijan Walter Fraccaro, bas Giorgio Surian tumačio je Amonasra i Carlo  Colombara kao Ramfis. Manje uloge su bile ovako podijeljene: Anamarija Knego: Vrhovna svećenica, Luka Ortar: Kralj Egipta i Marko Fortunato: Glasnik. Interpretacija Kristine Kolar bila je onakva kako nas je i navikla, sjajna u svakom pogledu. Njezin topao ali moćan sopran savršeno je konfigurirao notnom zapisu, kontrolirana i meka piana prodrli su do svakog kutka arene a scenska igra ocrtala Aidinu dobrotu i tragičnost, u ključnom momentu, ariji „O patria mia“ pokazala je izuzetnu legatto frazu i čistoću najljepšeg instrumenta – glasa, osim svega navedenog uspjela je pažnju cijelog gledališta zadržati na sebi i oblikovati posebnu atmosferu kakvu samo opera može inducirati. Nacionalna prvakinja opere HNK u Zagrebu Dubravka Šeparović Mušović pjevala je Amneris u posebnoj, samo njoj svojstvenoj scenskoj interpretaciji. Što se pjevačkog aspekta tiče pjevala je svojim  kontrastnim mezzom zamjetljivih dubina i egzotičnih visina zadivljuje njena kontrola glasa  i profiliranost  dionice. Scenski pristup Dubravke Šeparović Mušović je posebna priča, svaki njen pokret na sceni ima svoju priču i predstava je za sebe  što se posebno ocrtalo u sceni suđenja, nisam siguran da i jedna Amneris na svijetu može ostvariti bolji i posebniji pristup u tom fragmentu, Dubravka Šeparović suvereno je vladala scenom a istovremeno uspjela prefektno kao kirurškim nožem raščlaniti Amnerisinu dušu, toplim mezzom donijela je nesigurnu i zaljubljenu ženu, dok je zlu Amneris  oblikovala dubljim glasom koji ide prema altu, od njenog krika „Traditor!“ ledi se krv u žilama.

Nakon predstave Dubravka Šeparović Mušović dala nam je izjavu o scenskom i pjevačkom pristupu Amneris: „Svaki se pjevač nađe pred jednim zidom kada mora odlučiti dali će pjevati analitički ili će pjevati kao pravi umjetnik. Analitički znači da mislim gdje mi je svaki ton odnosno pozicija, da razmišljam o boji, njegovoj niti vodilji, njegovoj ljepoti. Umjetnički je način da uopće o tome ne razmišljam nego da se potpuno predam toj ulozi. Amneris sam pjevala i na jedan i na drugi način i iskustveno sada već nakon 14 godina pjevanja u raznim produkcijama to je ipak uloga kojoj se morate sa svim svojim srcem predati i tada razumijem svaki kontrast, svaki ton i svaki skok znam točno što on znači i prepuštam se glazbi i  samom Verdiju. Poučno je da oni koji tek stupaju u ovakvu zvijer od uloge Amneris ne koriste takve kontraste jer to može biti kobno i da vrlo oprezno prelaze preko ovih velikih fraza. Ali ja sam sada u trenutku kada više nema što izgubiti  iza mene je puno toga i sada se jednostavno prepuštam a što će se dogoditi to prepuštam dragom Bogu da odluči.“

Talijan Walter Fraccaro  iako je profilirano ime na opernoj sceni i u njegovom se glasu čuje iskustvo, ovom prilikom nije ostavio dobar dojam, od samog početka počeli su problemi. Ariju „Celeste Aida“, amblematsku odrednicu tenorskog repertoara pjevao je previše plošno s nedovoljno glasovne kontrole s plitkom legatto frazom a u dugim visokim tonskim slogovima kao da je preskakao dionicu, u glasu mu je bilo prisutno previše vibrata a na to sve skupa su se još nadovezali problemi s mikrofonom. Do kraja predstave nije pokazao značajniji napredak iako mu se kao olakotnu okolnost može uzeti da danas na svijetu dakle u kompletnoj tenorskoj konkurenciji nema iskonskog Radamesa. Nacionalni prvak riječke opere bas – bariton Giorgio Surian pjevao je Amonasra promišljenim verdijanskim zapjevom  i kontroliranim dinamičkim pristupom uz to odlično se nosio s monumentalnošću izvedbenog prostora. No, ipak se u posljednje vrijeme sve više čuje zamor u glasu našeg proslavljenog prvaka. Čest gost milanske Scale bariton Carlo Colombara korektno je pjevao Ramfisa, povezanom melodijskom linijom. Najveće otkriće riječke opere u posljednjih nekoliko godina svakako je Anamarija Knego koja se pokazala kao luksuzna podjela za Veliku svećenicu koju je oblikovala zvonkim sopranom profiliranih visina. Luka Ortar i Marko Fortunatno kvalitetno su interpretirali svoje epizodne role.

Dirigent Ville Matvejeff ponovo se pokazao kao pouzdan interpret. Od početka pazeći na dinamiku i glasnoću orkestra a pjevačima je pružio sigurnu pratnju, a puhačka i gudačka sekcija su lijepo zvučale, uz posebne pohvale solama falute i oboe, dok je u Aidi važna harfa ponudila solidnu punoću zvuka. Ono čega je prifalilo je povezanost orkestralnih sekcija i kompletnog izvođačkog aparata jer je bilo iskakanja, možda dirigent Matvejeff nije navikao na ovako veliki prostor, a fanfare u trijumfalnom maršu bile su previše udaljene što je dodatno razvodnilo zvuk, koncert majstor bio je Romeo Drucker. Zbor koji je uvježbala Nicoletta Olivieri zvučao je prilično slabo za što je vjerojatno kriv razglas koji ga nije dobro zvukovno oblikovao pa ga je progutao prostor. Osim toga zbor se nalazio iza platna na skeli a to platno se pretvorilo u svojevrsni zvučni zid pa što iza njega prođe, prođe. Režija i dramaturgija Marina Blaževića iako previše statična kao da gledamo koncertnu izvedbu opere imala je svojih sjajnih momenata to su prije svega odnosi među likovima i Aidina već spominjana tragičnost (međutim kod Aide je problem što joj je nabio siegfriedovski kompleks, ona je naime cijelo vrijeme na pozornici kao wagnerov Siegfried) kada se ta prisutnost može dramaturški opravdati i onda kada ne. Režijski je zbog svoje izuzetne scenske pojave najbolje funkcionirala Dubravka Šeparović Mušović kroz čiju scensku igru se zrcalila kompletna dinamička paleta Amnerisinih osjećaja.

Sve u svemu Marin Blažević je dobro kapitalizirao scenske osobnosti s kojima je raspolagao. Koreografija Selme Banich možda nije bila loše zamišljena ali je provedba bila prilično šepava. Osvjetljenje i igra sjenki na platnu ispred skele je sjajno funkcioniralo ispričavši priču i kroz plesni pokret a i vizualno je bilo i više Dalibora Fugošića. Scenografija je samo pratila ono što se htjelo postići režijom a činili su je pijadestali za nju su zaslužni Dalibor Laginja i Alan Vukelić. Za video u završnom prizoru nije nikako jasno što se htjelo  njime postići, prikazana je ljetna večer u priobalnom gradu. Najdojmljiviji moment završnog prizora je  sam kraj nakon što se taj čudan video ugasi i začuje Amnerisin zaziv sa skele iza platna pojačan vještom svjetlosnom manipulacijom. Kostimografija u bojama Egipta i s zlatnim plaštevima je stvar osobnog ukusa nekome se dopada nekome ne, a oblikovala ju je Sandra Dekanić. Bila je to ugodna operna večer s višestrukim reminiscencijama na drevne civilizacije.