Povežite se s nama



Vlastite se ambicije ne slamaju djelima koje činimo, već idejama kojima nismo znali postaviti granice. Iste se te ideje vrlo često, ako su iznesene javnosti, karikiraju i postaju nezaobilazan predmet društvene kritike i poruge. Unutarnje procese uma odnosno vlastita razmišljanja pretvaramo u idealno zamišljenu stvarnost.

Temeljna predodžba o tome da je poželjno biti voljen (cijenjen, poštovan) u društvu, antigen je za uvid u zbilju. Naime, borimo se za spasonosnu reakciju u korist vlastitih očekivanja. Velika je bitka između onoga što osjećamo i onoga što činimo, znamo i želimo. Osmijeh prodan za jednu hvalu ili kompliment sladunjava je patetika ciničnog doba kakvoga samo danas svjedoci. Voljeti, biti u centru pažnje znači biti pod povećalom lovaca na tuđe greške, u čijem se vrtlogu vrlo lako utopite, s obzirom na to da je vreva u svakom velikom gradu kao i u voljenoj nam Rijeci, unaprijed složena s istim, svugdje prisutnim, izrazima osuđujućih lica.

Gladna usta i napete strijele vrebaju na krivi korak svakoga tko se pokoleba pod dosjetkom takvih. Zašto izbjegavati “loš” glas već spomenute, osuđujuće mase, kada je svaka reputacija dobrodošla. Publicitet je u minimalnim dozama za “obična, sitna” malograđanina koristan. Smisao je u nama; fabulu grade naše akcije, a tematiku izabiremo sami. Svi smo mi karakteri nekih priča koje se preklapaju s tuđim pričama. Sitni dijelovi životne predstave koji se izmjenjuju ulaskom ili izlaskom nekih novih likova na pozornicu. Bolesni smo svi do jednoga od tajni koje skrivamo, tih prividnih savršenih epizoda što ih prodajemo jednoj te istoj publici. Svatko od nas u jednom se trenutku smije i mora, kako mu priroda i društvo nalaže, osjećati prosječno ili dosadno, spektakularno, bestidno, odvažno, smiono, bespomoćno, neukrotivo… Samo ovisi o danu. Jugo ili bura. Kada i na koju stranu okrene. A tko će nas i kada, već unaprijed utvrđenim vremenskim slijedom, zamijetiti, provjeriti, izučiti, prevrnuti, i na kraju krajeva, spomenuti, pustimo u “Božje ruke”, jer čemu sve naše akcije ako se ne ogledaju i nemaju utjecaja na ostale?

Slobodoumne individue uživaju u posjedovanju tajne darovitosti i posebne vještine promatranja svijeta te vrlo vješto izbjegavaju strijele kritika i osuda. Rana mladost je vrlo zahvalno razdoblje života, jer iako ne stojimo čvrsto na svojim nogama s gotovo završenim i postignutim ciljevima, ona nam nedostatkom iskustva i mudrosti omogućava gledati svijet plemenitijim, te ga shodno tome takvim i činiti. Profesionalizam utkan u rano odrastanje, u nagonske porive za opstankom održava svaki grad na nogama. Oživljava ga i svakodnevno, utjeruje mu duh optimizma. Riječke se prazne fuge same po sebi neće popuniti fiksnim i gradivnim materijalom nego prljavštinom i zagađenom kišnicom kao i naš um ako dopustimo da nam tuđi misaoni procesi negativne, osuđujuće vibre zgade vlastite ambicije. No ipak, svi smo mi „prijatelji“.

Grad tolerancije. Širokih vizija i otvorenih njedara. Iako ljepotu skrivamo, srameći se iste, netaknute od hvala, ne priznajemo je ni sami pred sobom. Kakav je grad, takvi su i ljudi. Nije uzalud izrečeno davnih dana: strah je vrag, a smijeh je lijek. Pa je zaključno reći da svi mi malograđani u prividnome strahu, svima do jednome, prijatelju, neprijatelju, poznaniku i malo manje viđenome poznaniku iz drugoga ili našega grada koji nas „lajka“ ili „ne lajka“, počastimo velikim osmijehom i slatkim pogledom oči u oči, premda ta ista dva oka u ogledalu korimo, sami sa sobom i svojim Ja. Probuditi malo dijete u sebi dobar je način brisanja virusnih i u glavi lako prianjajućih sadržaja koji su negativno percipirani. Vrlo uskoro ćemo rasprodati svoju budućnost i prije vremena ako prezremo na intelektualan način to bojažljivo dijete u sebi.

Biti dijete, okaniti se i oglušiti na zle jezike, te ne potpadati pod psihozu stvorenu od nekolicine sitnih duša, zanat je kakvog se danas treba svatko prihvatiti. Sve se na kraju svodi na to da je u životu bitno samo puko zadovoljstvo.

Zadovoljstvo dobiveno od konstantno prisutnih igara u međuljudskim odnosima. A zadovoljstvo se svodi na moć uživanja. Koliko smo moćni? Koliko drugi uživaju u nama, koliko mi u njima? Na ljepotu koju svi nosimo u sebi, svijet je tih kao smrt. Svatko od nas bez obzira na dob, spol ili bilo kakvu drugu vrstu klasifikacije ili kut percepcije nije imun naspram britkih umova još oštrijih jezika. Ljepota riječi, misli i djela čovjeka, povrh svega, zanemarena je i ne pronalazi svoju autentičnost u prvobitnim vijestima nego izviruje pod hrpom truleži, loših poroka, pošasti, propusta… Biti otvorenih misli znači imati veliki teret iz vrlo jednostavnog razloga: svatko će htjeti ući u misli pozitive i zamrsiti sve ono što slažemo i gradimo. Samo je bitno da se ne prepustimo tim sirovim strastima koje obuzimaju druge kad uvide vaše kvalitete. Sitne greške i krivi koraci zvonko odjekuju sitnim gradovima… Jednostavno, s vremenom, zavolimo tu jeku. Kako nas uči majka Severina: zavolimo to što se svi volimo!