Ah, ta političarska koreografija dobrohotnosti, predanosti općem dobru, požrtvovnosti, domoljublja…. Te kulise za iskrenu neiskrenost, varanje i obmanjivanje. Ljubav prema umornim i odavno obespravljenim građankama i građanima, zagrljaji i čvrst stisak ljevice i desnice kao potvrda da svi oni odreda razumiju kako je to biti silom malen, biti pola života glavni lik Kafkinog Procesa, kako je to živjeti zapravo od svoga rada, ili kako je to čekati i čekati na priliku da se živi uopće od svoga rada. Ljubav na trgovima, šetnje gradskim ulicama i još jedno ‘približavanje malom čovjeku’… Kao ludilo hipijevskog pokreta sedamdesetih. Izokrenuto, uvrnuto.
Ne izaziva li vam sve to poriv na jedno dobro, kvalitetno pročišćenje povraćanjem? Obećanja i obećanja, bez miligrama odgovornosti, kako za izgovoreno, tako i za (ne)učinjeno.
Pa onda manipulacije Bogom, koji je i inače postao univerzalan izgovor za činjenje zla, pakosti i neljudskosti, izgovor za govorenje besmislica. Crkvene propovijedi koje više od dva desetljeća sve manje govore o nauku vjere, o Božjoj riječi, o potrebi praštanja i činjenja dobrota, ali zato govore o politici, o tome koja je stranka nebesima milija, o tome kako se pakla i tame bojati moraju ne oni koji kradu i lažu već oni koji krivo zaokružuju na izbornim listićima.
A po istini, štogod zaokružio, građaninu ove zemlje piše se isto: i dalje će ići malen ispod zvijezda, iako mu je, jednom davno, dobrohotno savjetovano da se uspravi… Ne samo zbog zdravlja. Zbog toga što ima samo jednu priliku za život u ljudskome obličju. U drugom životu, tko zna, može biti pas, vuk, drvo, stijena, ili političar.
Postoji li još u nas čovjek koji se buni? Prije puno, puno godina bio je jedan, koji se pobunio protiv siromaštva, nepravde i poreza. Ali su ga ušutkali užarenom krunom, u prisustvu onovremenih plemića i uz blagoslov crkvenjaka koji su i onda, baš kao i danas, najbolje znali što i kako točno Bog želi. Ušutkali su ga jer čovjek nikako nije htio shvatiti kako je njegovo poimanje poniznosti koju nalaže vjera ipak dijametralno suprotno poimanju poniznosti kod bogatih, uhranjenih, pa i onih odjevenih u crveni i crni baršun.
Čini mi se kako se možda još uvijek pomalo bojimo Gupčeve sudbine i nekih novih užarenih kruna, pa otud ta gromoglasna šutnja, pognutost i spremnost da se zadovoljimo besplatnim porcijama friganih ribica i lažnih obećanja. Sve zajedno, na istome tanjuru, a mi gutamo i lagodno strižemo ušesima.
Na suho doduše, ove godine nema tamburaša. Tamburanje na repertoaru tek nakon izbora. Jer, nakon praznika demokracije, kad se cirkus pospremi, ukloni šminka i maske nacerenih klaunova, ništa se zapravo promijeniti neće, osim garniture na vlasti kojoj ćemo morati financirati danonoćnu zaštitu. Da, za one koji se s nama sada ljube i grle, za one koji prigodno razumiju naše boljke i jade, e za njih ćemo morati plaćati zaštitu – od nas samih.
U slučaju da popizdimo, da nam se pomrači um, da u nama prorade Gupčevi geni i da se uspravimo, da shvatimo napokon što je veliki pjesnik htio reći kada je napisao svoje bezvremenske stihove: „Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…“
