I tako je stigao Advent, vrijeme histeričnog ponašanja i manijakalne opčinjenosti svjetlašcima što trepere, nesigurno a opet primamljivo, baš poput gospodarske platforme trenutno aktualnog političkog trojstva. Još jednom otkrivamo čari obitelji i zajedništva, svega onog što nam inače nije značilo mnogo kroz prethodnih 330 i nešto dana u godini. Da nije blagdanskih kućica na javnim gradskim površinama ne bismo znali što je to – ljubav. Još samo da nam je malo snijega, da ugođaj bude potpun. I da usput pokrije i prekrije sve ono što ne valja, što kvari doživljaj, primjerice sve one radničke plačipizde koje stalno nekog vraga traže i zahtijevaju, uglavnom svoje plaće.

Sisačka čeličana odlazi u muški spolni organ, Dalmacijavino je već tamo, TIBO-vci se (opet) spremaju na štrajk jer nema para kao ni startegije za izlaz iz bezizlazne situacije, otprilike je isto i u Kaštelanskim staklenicima, male firme i obrti se zatvaraju ili bivaju zatvarani, poljoprivrednike već odavno nitko ne doživljava ozbiljno. Zbog akcija u supermarketima više nemamo vremena za idiotska pitanja o tome što je recimo sa ekipom iz Slobodne Dalmacije koja se također ljulja već duže vrijeme. Ili s Novim listom, da ne izlazimo iz vlastitog dvorišta. Šaptom pad’e radnička klasa.

Sevka se udala, Rozga još nije ali hoće, predsjednica je s pločica prešla na doktorat. Motam sarme i razmišljam: istina je, koliko uložiš toliko ti se i vrati. Kod Sevke i Rozge mi je jasan hodogram. Ali mi nije jasno zašto je Koli poduzimala onoliki napor i letala k’o Petar Pan uzduž i poprijeko Hrvatske ne bi li se kao upoznala sa selom i gradom i ljudima koji tamo žive, sa njihovim problemima… O, kako li je samo lijepo i sugestivno zborila. Sva ona seljakanja ureda vamte-tamte, pa ribarice, pa pločice, promenade po slavonskim šorovima i patetike po dalmatinskim pazarima, sve to da bi došla do prostog zaključka kako je u našoj zemlji (i oko nje) ipak sve super i sve za pet, toliko je dobro da se može i stigne upisati jedan – doktorat.

Jako mi se dopadaju ljudi, žene pogotovo, koji ne posustaju i ne staju, koji čitav život grabe prema naprijed, obrazuju se, usavršavaju, uče. Ali mi je opet to nespojivo s funkcijom koja bi trebala biti full-time job, za dobrobit nacije a sukladno obećanjima. Tražila sam, ali nisam pronašla nigdje ma i jednu izjavu iz Koline predizborne kampanje u kojoj je navela da će za dobrobit nas i naše djece ona još malko studirati. I dok neka razmažena deriščad u Hrvatskoj nema za pokazne karte da bi stekli ono osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, a roditelji doktoriraju na temu rastezanja minimalca, ja bih da mi netko objasni zašto bi sad mi opet morali financirati jednu objest? Ne mislim na troškove Kolinog studiranja, tih 60.000 ona će možda i platiti sama, mislim na prateće troškove. Ona je štičena osoba, hoće li ju mrgudi u crnim odjelima i s bubama u ušesima pratiti i na fakultet? Hoće li se zgrada u Lepušićevoj ulici u Zagrebu evakuirati svaki put kad se plavojka odlući ukazati u istoj? Hoće li se zaustaviti promet od Pantovčaka do fakulteta? Hoće li na predavanja, ispite i sve to ići službenim autom? Ili će ispite polagati u uredu na brdu? Ako da, tko će platiti profesorima rad na terenu? Što ako joj se poklopi ispit sa putovanjem u Bruxelles, recimo? Ili će možda doći na ideju da svoj ured premjesti na fakultet? Ako je Sevka za vjenčanje dobila čokoladu, što će se pokloniti predsjednici kad doktorira?

Umotala sam sve sarme, imam viška vremena. Imam i dekicu i čokoladu i džepno izdanje Ustava RH. Pročitat ću ga i onda poklonit predsjednici. Kad doktorira.