Iz obiteljskog leksikona

Jedna djevojčica koja je odrastala 60-ih u Voloskom učila je mađarski jezik sasvim neposredno. Stara gospođa imenom Piroska povremeno je čuvala tu djevojčicu. Ta je djevojčica na način kako to mogu samo djeca upijala fraze na mađarskom jeziku. To dijete bilo je od malena takorekuć bilingualno. Onda se gđa Piroska odselila, a djevojčica je s vremenom zaboravila drugi jezik kako to samo djeca zaboravljaju. Ostale su joj u sjećanju neke fraze i poslovice: »Kaphatok egy kis vizet?«. Mogu li dobiti malo vode? Ili: »Bagoly mondja verébnek, hogy nagyfejű«. Rugala se sova vrapcu da ima veliku glavu. Ta djevojčica kasnije je odrasla i postala moja majka.

Pisci po pravilu moraju imati svoj drugi jezik, i ako je moguće to mora biti neki osim engleskog. Na taj način stvaraju se čitatelji u drugoj kulturi, kulturi jezika koji dotičnome piscu nije materinji. Ja koji pišem, pisac poletnik, pisac knjige koja je inedita, sada žalim što je sudbina tako htjela da nisam s mađarskim imao doticaj, a mogao sam, upravo preko majke. Danas bih mogao čitati u eriginalu sve te pisce iz susjedstva koje me oduševljavaju. Jer znati mađarski zaista je nešto posebno. Mađarski, taj azijski jezik prepun je osobitosti, od kojih su neke: za Mađare ne postoji glagol imati, osobne se zamjenice obično izostavljaju, a ono najvažnije jest to što je red riječi uglavnom slobodan.

Za mađarsku književnost ne možemo reći da je u nas zapostavljena. I premda bi neupitna geografska blizina mađarske kao i dobar dio zajedničke povijesti trebao govoriti drukčije, o mađarskim piscima se ne zna puno, ne uzimajući u obzir pisca dječjeg romana »Junaci Pavlove ulice« Ferenca Molnára.

Panonija, ljubavi moja

Primjerice jedan Ady Endre (Mađari pišu prvo prezime pa ime!) kojega je Krleža, zadivljen, prevodio, na hrvatskom jeziku ima jednu jedinu knjigu, koju je priredio Krležin prezimenjak, Josip. Ta knjiga postoji, ali kao da ni ne postoji. Nema je u knjižnicama, nema u antikvarijatima… ono što od nje ima podatak je o izdanju.  A Ady je zaslužio puno više. Taj veliki i značajni pjesnik bio je dijelom prve generacije književnika čuvenog časopisa za književnost »Nyugat«. Časopis je to koji je iznjedrio vrhunske pisce i pjesnike kao što su: Sándor Márai, Antal Szerb, Gyula Juhász, itd…

Jedan od članova iz prve generacije (tri su naraštaja književnika obuhvatila časopis) je i Dezső Kosztolányi ili Kosztolányi  Dezső. Njegov roman »Kornél Esti«, predmet je ove kolumne.

Na koricama knjige koju je izdao disput u nagrađivanoj biblioteci »na tragu klasika«, piše da je to zbirka kratkih proza. Isak Babelj je svoju zbirku priča »Crvena konjica« nazivao romanom, uostalom zbirka novela i tvori roman od njegovih samih početaka.

A Kornél Esti, naslovni junak knjige sklapa ugovor s piscem. Pisac će pisati, Kornél Esti će živjeti. Jer, kako se to u knjizi navodi: »Pojedinac nema dovoljno snage da istodobno i piše i živi. Slomio se, prije ili kasnije svatko tko je to pokušao. Mogao je to samo Goethe, onaj smireni vedri besmrtnik, dovoljno je da pomislim na njega, pa da mi hladni srsi prođu niz kralježnicu, jer ni pametniji ni hrabriji od njega nije kročio zemljom, od toga dičnog olimpskog čudovišta kraj kojega je i Mefistofeles tek brbljava dušica.« Da bi zaključili, ironijski i ne bez humora sasvim: »No ako se nas dvojica udružimo, ja i ti, Kornéle, možda bismo mu, Goetheu, mogli doći blizu.«

I tako njih dvojica kreću u stvaranje knjige. Jer sve na svijetu postoji samo zato da bi se napisala knjiga, kako nas to uči Mallarmé.

Pustolovine koje se redaju pustolovine su duha. To su vragolije, one sitne čari života kojima se smijemo tek nakon što smo ih, prisjećajući ih se kao nešto neugodno, otkrili u novom svjetlu.

U trećem poglavlju koje nosi podnaslov »… u kojem ga nakon mature 1903. godine, u noćnom vlaku prvi put u usne poljubi djevojka« Kornél se zaputio u Italiju (očito zaista opsjednut Goetheom, pa shodno tome i njegovom knjigom »Put u Italiju«) i u želji da vidi more pristao je u Rijeci! Čitave dvije stranice posvećene su opisu toga grada iz godine 1903. Ovdje ćemo spomenuti jednu impresiju: »S mola Adamich vidio je more izbliza. Otpaci voća, stare cipele, riblji kosturi plutali su na njegovu zrcalu prošaranom naftnim mrljama. Nije mu bilo pravo što se taj veličanstveni ocean upotrebljava za nešto drugo umjesto da se isključivo obožava.« Pa ipak Kornél se u Rijeci i okupao, da bi zatim zaplivao prema Veneciji.

Za Kosztolányija značajan je humor i ironija koje unosi u svoje pisanje. Neretijeko neke zgode izazivaju smijeh do suza. To je zabavna, a ozbiljna proza.

Knjiga nam pruža detalje jednog života, dogodovštine. Sjajno je napisana epizoda iz budimpeštanske kavane u koju su tada zalazili umjetnici. Kosztolányi je ismijao taj boemski život tadašnje mađarske prijestolnice.

U jednoj epizodi Kornél udjeljuje tri stotine poljubaca turskoj djevojci. Po jedan cjelov za svaku tursku riječ u mađarskom jeziku. Sirota Turkinja dobro je prošla. Imala je sreće da je to bio Mađar jer da je neki slučajem bila riječ o naprimjer Hrvatu, dobila bi i do pet tisuća poljubaca!

Malo knjiga me je oduševilo svojim stilom, odabirom tema, humorom i ironijom kao što je slučaj s knjigom » Kornél Esti «.

Za kraj treba reći da se posljednjih godina obilno prevode mađarski pisci u nas: Péter Nádas, László Krasznahorkai, Péter Esterházy, Imre Kertész (nobelovac)… A riječ je o izvrsnim autorima. Treba ih čitati, knjige su dostupne, Mađarska nam je u susjedstvu.