--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Godina: 1979.
Redatelj: Hal Ashby
Glumci: Peter Sellers, Shirley MacLaine, Jack Warden, Richard Dysart, David Clennon Denise DuBarry
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0078841/
Kad god se uhvatim pisanja o filmskom klasiku, osjetim dozu razočaranja, ali ne konkretnim filmom, već suvremenom produkcijom, jer kod gledanja svakog malo starijeg filma shvatim da su neki znatno noviji filmovi koje sam smatrao originalnima i jedinstvenima, zapravo samo prerađene i modernizirane verzije nekog klasika. Film o kojem danas pišem je kombinacija Zemeckisovog “Forresta Gumpa” i Donaldsonovog “Kišnog čovjeka”, a ima sličnosti i sa kultnom Landisovom komedijom “Kolo sreće”.
Gospodin Chance (Sellers) je povučeni vrtlar koji je proveo život zatvoren u kući imućnog starijeg gospodina, nakon čije smrti je prisiljen iseliti. Provede neko vrijeme lutajući ulicama Washingtona, da bi nakon manje prometne nezgode završio u kući bogatog umirućeg biznismena i njegove supruge, koji ga prihvaćaju kao prijatelja i savjetnika. “Kvaka”, je naravno u tome da gospodin Chance zapravo pati od potpunog nedostatka socijalne inteligencije i životnog iskustva, a možda ima i intelektualne poteškoće (to je u filmu samo naznačeno), ali u svijetu bogatih i usamljenih poslovnjaka i političara, njegov jednostavni rječnik djeluje kao osvježenje. Njegove opservacije o rastu biljaka u vrtu (što je i jedino s čim Chance ima neposrednog iskustva) se doživljavaju kao duboke metafore za političke i ekonomske procese, a niz nesporazuma dovede do toga da ga bogati i ugledni ljudi znaju kao propalog, ali inteligentnog biznismena Chaunceyja Gardnera.
Film je pomalo dirljiva tragikomedija uz koju se gledatelj u jednom trenu smije naivnosti likova koji su od potpuno marginaliziranog čovjeka napravili megazvijezdu isključivo projicirajući svoje želje i potrebe na njega, a u idućem trenutku osjeća tugu zbog zapravo tragične osobne sudbine glavnog lika. Rekao bih da legendarni Peter Sellers ovdje glumi neku verziju samog sebe, obzirom da je i privatno bio asocijalni depresivac koji je zabavljao cijeli svijet jedinstvenim smislom za humor. Ovdje je nemoguće ne primijetiti sličnost sa također prerano preminulim Robinom Williamsom.
Osnovno ozračje i pripovjedačka tehnika ovog filma su obilježeni vrlo izraženom blagošću, film nam ne sugerira oštre i konfliktne stavove doslovno ni o čemu (čak i Predsjednik SAD-a u filmu izgleda i zvuči kao dobrodušni djedica), ali svejedno puno toga govori o surovoj stvarnosti u kojoj živimo. Kroz film se provlače dvije jedva primjetne, ali ipak važne satirične oštrice. S jedne zstrane, film ismijava univerzalnu ljudsku sklonost da u svemu vidimo ono što želimo vidjeti i čujemo ono što želimo čuti. Političari i poslovnjaci su u posve beznačajnom i izgubljenom čovjeku vidjeli nekog sebi sličnog, ali iskrenijeg, jer su nekog takvog očajnički trebali. Iz toga jasno zaključujemo da bi gospodin Chance kao de facto čovjek bez identiteta, i u nekom drugom okruženju bio prihvaćen i protumačen kao osoba koja idealno zadovoljava potrebe tog okruženja. Što nas onda svih zajedno dovodi do zapravo vrlo provokativnog i nimalo blagog zaključka da je, ako želite uspjeti u politici i ekonomiji najbolje – nemati identitet. S druge strane, film se pomalo ruga svim vrlo apstraktnim i kompleksnim društveno-političkim konceptima, koje svi zajedno svaki dan analiziramo kroz medije, godinama studiramo da bismo ih razumjeli, zbog njih se svađamo i ubijamo… A zapravo se radi o stvarima koje se mogu svesti na nekoliko jednostavnih metafora o rastu biljaka u vrtu. Zbog čega jedan priprosti vrtlar može poslati efektniju poruku od predsjednika i direktora.
Najveći doseg ovog filma je stilsko spajanje naizgled nespojivog – smijeha i tuge, površnosti i dubine, blagosti i britke društvene kritike. Spajanje je izvedeno tako da gledatelj može intuitivno upiti sve slojeve filma i još uvijek imati dojam da je pogledao sazmo dirljivu priču o čovjeku koji je u nepovoljnim okolnostima našao način da bude prihvaćen u društvu. Film je i svojevrsna prethodnica suvremenih filmova o tehnološkom otuđenju, jer je ogroman naglasak stavljen na činjenicu da gospodin Chance sve spoznaje o životu dobiva s televizije, a i cijelo društvo mu dopušta da bude vrlo utjecajan, iako vlastitu nepismenost skriva tvrdnjama da više voli televiziju nego novine. Ostaje nam da nagađamo kako bi film izgledao da je redatelj mogao predvidjeti postojanje Interneta.
Najtanja točka filma je sigurno nerealna osnovna premisa, obzirom da je zapravo potpuno nemoguće da bi čovjek poput gospodina Chancea uspio tako dugo obmanjivati toliki broj ljudi, ali smisao filma ionako nije u tvrdom realizmu, nego u tome da nas nauči da zauzmemo ironijski odmak prema stvarnosti, i da sebe i svijet oko nas shvaćamo malo manje dramatično i ozbiljno, jer iza velikih društvenih ideja zbog kojih smo se skloni međusobno mrziti i desetljećima svađati, vrlo često stoji neki gospodin Chance, koji je nešto rekao ne znajući što zapravo govori.
