Povežite se s nama





Od onog trenutka kada se lopta po prvi put zakotrljala na našim prostorima većina je ljudi postala zaluđena tim divnim sportom zvanim nogomet. Nogomet je sportska disciplina koju nije pametno opisivati nekome tko se nije na prvu loptu zaljubio u nju. Naime, radi se o dvadesetorici igrača koji trče za jednom loptom, a ako to već nije dovoljno suludo, tu su još i dva igrača koja su svjesno stala unutar određenog okvira, za dom spremni da ostala dvadesetorica šutiraju loptu u njihovom smjeru.

Taj sport ili voliš, ili ne shvaćaš bit beskrajnih lamentiranja i prevrtanja stolova zbog njega. Neki od nas čak su i opsjednuti njime. I kada ga ne gledaju, jutarnja kava, popodnevna piva ili večernji kebab ne mogu proći bez čitanja ili slušanja o njemu. I odjednom se nađeš u situaciji da ti se nogometna vijest iz Ekvadora čini jednako važna kao požar u ulici ispod tvoje, ako ne i važnija.

Većina muške populacije u jednom se periodu svog života okuša u tom sportu. Neki na nagovor prijatelja, neki na prijedlog roditelja, a neki jer su polomili sve što se u stanu može polomiti pretvarajući se da su najbolja svjetska devetka koja daje pobjedonosni gol u devedesetoj minuti, što dovodi roditelje do toga da im je isplativije plaćati mjesečnu članarinu nego popravljati štetu malog Batistute. Oni najsretniji ostvare svoje snove i zaigraju za svoj omiljeni klub. A mi se smrtnici preselimo na tribinu ili u kafić, otkud najčešće uvjeravamo sebe i druge kako smo upravo mi mogli biti na mjestu tog igrača koji će upravo istrčati na teren, ali nas trener jednostavno nije volio. Tu ostanemo do kraja svog života i otud iz tjedna u tjedan, iz godine u godinu blejimo u onaj travnjak i vjerno pratimo svoje ljubimce. Da. Ljubimce. Svi koji igraju za tvoj klub postanu ti toliko ”bitni” ljudi da se zbog njih nebrojeno puta nađeš u situaciji da braniš interese njih i kluba žustrije nego što braniš sebe. Na napad na svoj nogometni klub počneš gledati kao atak na sebe osobno. Prepireš se s najboljim prijateljem oko toga što je točno mislio kad je rekao da je njegov klub veći od tvog? Živiš za dan kada će tvoji pobijediti njegove i smišljaš sto i jednu foru na njegov račun.

Većina nas se barem jednom zapitala: „Što meni treba da se ja nerviram radi njih, kakve koristi imam od toga?” Svjestan si koliko je suludo i apsurdno nervirati se oko toga, iznova obećavaš sam sebi da ćeš iskulirati, ali opet se pojavi ona žila na čelu i opet se uhvatiš u proklinjanju protivničkog igrača do te mjere da bi trebao uzeti godišnji samo da se ispovjediš u crkvi. S godinama ta nabrijanost možda i popusti, ali nikad u cijelosti ne ode. Jer kako inače objasniti metuzaleme diljem svijeta koji u zadnjem poglavlju svog života s jednakim žarom navijaju za klub iz svoje mladosti kao i onaj huligan što čupa stolice sa tribina.

Mislim da najbolje prođu oni koje to ludilo zaobiđe. Oni kojima je to samo još jedan od sportova. Oni koji odu pogledati tekmu jer eto, vidjeli su da je Žuji snižena cijena, a doma nemaju pametnijeg posla. Oni koji se, dok čitav kafić polemizira zašto se trener odlučio na 4-2-3-1 formaciju, tek reda radi raspituju tko igra i koje su boje čijih dresova. A mi ostali? Mi ćemo se vrlo vjerojatno opet iznervirati, opet doći doma razočarani, i opet zažaliti dan kada smo počeli pratiti taj glupi sport pod nazivom nogomet.

H.K./Fiuman.hr