Godina: 1952.
Redatelj: Arthur Freed
Glumci: Gene Kelly, Debbie Reynolds, Donald O’Connor
IMDB: http://www.imdb.com/title/tt0045152/

Teško je biti objektivan pišući o najdražem filmu, pogotovo kada se radi o mjuziklu kao filmskom žanru koji je jednako moćan kao i kazališna inačica uprizorenja, no ipak ima jednu veliku prednost pred daskama koje život znače – možeš ga pogledati kadgod poželiš da ti nešto popravi raspoloženje i definitivno nećeš požaliti. Ovoga puta odlučih ostaviti postrance teške trilere i sumorne drame te napisati filmski osvrt prigodan prpošnom ljetnom štihu.

Naime, mjuzikl se klasificira kao glazbeno-scensko djelo koje objedinjuje glumu, ples i pjevanje. To je ukratko skup glazbeno-plesnih točaka čiji je cilj ispričati priču na manje konvencionalan način od uobičajene sheme scenarija. Naravno, kolijevka mjuzikla jedan je i jedini njujorški Broadway, a od početka 20. stoljeća do danas ovaj je žanr raširen u gotovo svim civilizacijama, dakako, prilagođen njihovim kulturama i (umjetničkim) poimanjima. Uvriježeno je mišljenje da su mjuzikli ”zaštitna” domena homoseksualne skupine, isto kao što je i nerijetka predrasuda kako je velik broj glumaca koji se bave tim poslom gej. Možda je to jedan od razloga zašto muška populacija nije pretjerano očarana ovim raspjevanim žanrom, dok žene uzdišu za šarmom Deana Martina, elegancijom Gena Kellyja i rafiniranim koracima Freda Astairea. Bilo kako bilo, mjuzikli su neosporivo iznjedrili filmske klasike kao što su Kosa, Briljantin, Moje pjesme, moji snovi, Čarobnjak iz Oza, Fantom Opere – bezvremenska umjetnička ostvarenja koja s nostalgijom pjevuše sve generacije.

Jedan od kultnih mjuzikla zasigurno je i film Pjevajmo na kiši redatelja Arthura Freeda, inače poznatog po Oscarima nagrađenim mjuziklima Amerikanac u Parizu i Gigi. Radnja se vrti oko dvoje razvikanih glumaca, Dona Lockwooda (Gene Kelly) i Line Lamont (Jean Hagen), koji za potrebe publiciteta hine savršen ljubavni par štancajući filmski hit za hitom. U međuvremenu, filmsku industriju ondašnjih 20-tih godina rapidno preplavljuju zvučni filmovi (tzv. ”talkies”) i zasjenjuju nijemu slavu na kojoj su karijeru dotad gradile kreštave i antitalentirane papige poput Line. Igrom slučaja u priču upada mlada, slatka i perspektivna Kathy Selden (Debbie Reynolds) koja svojom prpošnošću osvaja šarmera Dona, a njih dvoje zajedno s njegovim prijateljem Cosmom Brownom (Donald O’Connor) ubrzo dolaze na ideju kako spasiti Donov najnoviji film od nijeme propasti. Ovdje je zanimljivo spomenuti kako je glumica Jean Hagen koja utjelovljuje nemuzikalnu Linu zapravo imala dobar glas, pa iako ju je lik Debbie Reynolds u filmu dublirao, Hagenica je ta koja je u stvarnosti dublirala Reynoldsičino pjevanje.

Film nam, doduše letimično, daje uvid u ondašnju ”Gatsby eru” – raskošne i razvratne dvadesete godine prošloga stoljeća koje su predstavljale uvertiru u scenu celebrityja, modnih trendova i kinematografije. Ukratko, označile su početak dominacije zapadne kulture. Nakon prvog zvučnog filma The Jazz Singer 1927. godine, filmska je industrija munjevitim koracima preuzela nadmoć u industriji zabave te svoj monopol zadržala do danas, doduše sada obavijena izopačenim velom reality showova i stupidne instant-slave.

Moje prvo gledanje filma Pjevajmo na kiši bilo je motivirano tek križanjem još jednoga na listi kultnih filmova, a mjuzikli mi tada još nisu predstavljali veliki faktor u filmskome i općenito umjetničkome smislu. Naravno da ovaj film ima i pokoju manu te da sama radnja i ne bi bila pretjerano zamijećena bez zaraznih glazbenih točaka, ali upravo mi je virtuozna četverominutna izvedba Genea Kellyja naslovne pjesme otvorila vrata ovom predivnom svijetu koji naravno da zna biti i proziran i naivan i sladunjav i patetičan, ali za mene predstavlja šlag na kinematografskoj torti čiji glavni sastojci ples i glazba prvenstveno glorificiraju umjetnost radi nje same, a tek onda radi zabave i šoubiznisa. Ostavimo li postrance glavnu temu filma, koja usput rečeno vjerno prikazuje ondašnji uspon filmske industrije, lajtmotiv mjuzikla protkan od glazbeno-plesnih performansa troje glavnih glumaca jednostavno odiše razdraganim zanosom iz kojeg je nemoguće ne iščitati njihov entuzijazam i strast prema onome što rade. Osoba zadužena za koreografiju u filmu bio je upravo Gene Kelly čiju je svestranost suvišno i spominjati, a čija je maestralnost pokreta možda najviše došla do izražaja u filmu It’s Always Fair Weather u kojem epski stepa na koturaljkama kroz ulice New Yorka.

Savršeno poletna lakoća nota i pokreta katarzičnog efekta glavna je značajka ovog svevremenskog uratka, stoga bih posebno izdvojila četiri najupečatljivija glazbena broja po kojima je film ostao najzapamćeniji. To su pjesme Good Morning, koja je glumici Debbie Reynolds zadala krvave žuljeve i Kellyjeve uvrede, Moses Suposes koja se na vedar i šaljiv način poigrava ovladavanjem artikulacije neizbježne u glumačkom svijetu, Make ’em Laugh koja na ironičan način opjevava industriju zabave, a nakon koje je Donald O’Connor proveo tjedan dana u krevetu i, naravno, Singin’ in the Rain koja slavi luckastu i bezbrižnu stranu euforije nazvane zaljubljenost, ali i koja je Kellyja koštala zdravlja. Za razliku od drugih mjuzikla čije su glazbene točke sastavni dio radnje bez kojih priča ne bi mogla biti adekvatno ispričana, u ovome su filmu one dodane tek kao ures, ili s univerzalnom porukom o ljubavi, ili sa satiričkim osvrtom na šoubiznis.

You could study Shakespeare and be quite elite,
And you could charm the critics and have nothing to eat,
Just slip on a a banana peel, the world’s at your feet
Make ’em laugh, make ’em laugh, make ’em laugh!

Iako skromne popularnosti u svoje vrijeme, film je zahvaljujući suvremenim kritičarima proglašen najboljim mjuziklom te petim najboljim filmom svih vremena, a Kellyjevu izvedbu naslovne pjesme mnogi smatraju najboljom glazbenom točkom ikada snimljenom. Film kao ilustracija razvoja filmske industrije zapravo je svojevrsna preteča već spominjanog klasika Mreža, stoga ovaj mjuzikl možemo smjestiti i u kategoriju metafilma. Apsolutna preporuka svim ljubiteljima kako sedme, tako i lijepe umjetnosti te vječni podsjetnik na sraz kvalitete u eri istinskih talenata i današnjoj masovnoj kulturi trivijalnosti čiji je rezultat društvo spektakla.