Pokušal san se domislet ča j to va povijesti tuliko bitno i značajno da spaja naš grad i prigrad, došal san do zaključka kako postoji veli broj značajnih judih, puno bitnih činjenic, događajih… Ali jedna j skupina judih bitna va povijesti grada i prigrada. Komać san pogjedal va svoj privrat i va svojimi korenimi našal san bitnu ulogu kustu su oni odigrali va povijesti.
Grobnišćina j odvavik bila poznata po vrednimi judimi, judimi ki su i bandoglavi, ali kisti vole i čuvaju svoj kraj. Med njimi posebno se ističu mlikarice, žene ke su desetljećimi stalno hodeć šle Zdolun prodavat friško mliko i se ča se od mlika da storit. Gobe na škini i grč na licu bili su dokazi muke i truda kostog su trpele saki dan. Bile su to povučene ženske, retko raspoložene za novinari kisti su ih znali pratit po gradu. Nisu kukale, delale su svoje delo, moglo ih se čut jedino “Gospa, zamite friškog mlika!”, svoj trud i bol držale su zase.
Grobnička klima, ka često put zna bit i kontinentalna, odvavik je bila Bogon dana za uzgoj blaga na našimi pašnjacimi. Saka familija do pred 20 let imela j svoje blago, ili zase ili da bi dobila ki dinar od prodaje mlika i sira. Cela Rika (a prvo Rika i Sušak) mliko su nabavljali z Grobnišćine. Grobničke su mlikarice bile te keste su sako jutro pejale friško mliko va grad gradskoj dici. Na gobastin škinami nosile su ženske va rusaku, a neke i va košu, late z mlikon. Postoje nagađanja kuliki su to teret te vredne ženske nosile, a po blagu kosto su imele grobničke familije, verovatno se j delalo negder okol 20 litar. Va jednoj ruki mići feral, va drugoj krunica, na hrbatu 20tak litar mlika, a pred njimi put od nekih 20 kilometrih.
I majka i pramajka bile su mlikarice. Pramajka j ostala sama sa dvoje male dice. Njej je muž poginul negder na oceanu va 1. Svjetskomu ratu. I unatoč nesrići kustu joj je život donesal, sama j zgojila dvoje dice, nosila j mliko Zdolun, potikala okol blaga, delala va vrtu…
Od 16. leta (1914. leta!), kad je va svitu počel 1. Svjetski rad, va letu kad su umrli A. G. Matoš, Ivan plemeniti Zajc, jedna j neškolovana grobnišćica partila na svoj put kisti j trajal 34 duga leta. I majka j šla znjun, se dok “spas” od tog dela ni našla va Harteri, kod i većina Grobničanih.
Danas zvuči nepojmljivo da j neki po zvizdanu, zimi, buri, velomu dažju ili pak snigu, saki dan prehajal na noge 20 kilometrih sa 20 kil tereta na hrbatu, po belomu putu, čez mrak, od izvora do ušća naše Ričine. Va ta 34 leta staža kod mlikarice, moja j pramajka prenesla okol 238 hijad litar mlika, a otprilike j prešla i tuliku kilometražu!
Va novon smo stoljeću, danas je neko drugo doba. Društvo va cijelini je šlo naprvo. Danas ni mlikaric aš nan više ni ne rabe. Čuda mladih ni ne zna kakovo su delo te ženske delale i ča su dale za zajednicu va kostoj su bivale. Mlikaric više ni, većina njih je partila, a ono malo njih živih skromno i tiho, kod ča su i prvo, proživjavaju svoju duboku starost na svojoj Grobnišćini.
Dok su živi oni kisti znaju kakov je okus mrzlog, friškog, domaćeg mlika, živet će i spomen na te vredne ženske!
Ostal je samo feral ki j pušćal sinjal…
