HNK Ivana pl. Zajca razgalio publiku vječnim šarmom mjuzikla

Mjuzikl je izuzetno kompleksna glazbeno – scenska forma čije oživljavanje na pozornici iziskuje kompletne i polivalentne umjetnike koji su podjednako dobri glumci, pjevači i plesači. Uz navedeno potreban je orkestar s dirigentom i zbor. U današnje vrijeme nerijetko se mogu čuti i omalovažavanja mjuzikla kao banalne forme, no to nipošto nije istina. U prilog tome govori i najnovija premijera mjuzikla „Sunset Boulevard” Andrewa Lloyda Webera u produkciji svih umjetničkih odjela HNK Ivana pl. Zajca, veliki umjetnički tim predvodili su dirigent Igor Vlajnić i redateljica Renata Carola Gatica. Andrew Lloyd Weber (1948.) jedan je od najznačajnijih ako ne i najznačajniji skladatelj mjuzikla ovog i prošlog stoljeća, iako u prošlosti osporavan u današnje vrijeme uživa kultni status u cijelom svijetu, za produkcije njegovih mjuzikla otvarana su posebna kazališta i konstruirane posebno prilagođene pozornice.

Osim u formi mjuzikla okušao se i u ozbiljnijoj oratorijskoj formi Requiema, transcendentalan i nebu uzdignut stavak „Pie Jesu” sastavni je dio i moje playliste, u interpretaciji Weberove bivše supruge Sarah Brightman. Mjuzikl „Sunset Boulevard” inspiriran je istoimenim filmom Billyja Wildera iz 1950., autori teksta su Don Black i Christopher Hampton, orkestraciju potpisuju David Cullen i Andrew Loyd Weber. Prijevod i prepjev songova na Hrvatski načinio je Igor Vlajnić. Veliku prvu premijernu podjelu činili su: Norma Desmond: Olivera Baljak, Joe Gillis: Nikola Nedić, Betty Schaefer: Leonora Surian Popov, Max von Mayerling: Dario Bercich, Artie Green: Jasmin Mekić, Cecil B. DeMille: Aleksandar Cvjetković, Mlada Norma: Marta Voiena Čavrak, Manfred, krojač: Marijan Padavić, Sheldarke, producentica: Anastazija Balaž, finacijski inspektori: Zoran Tubić i Nenad Ban, Mayron: Saša Matovina, Mary: Vivien Galetta, Joana: Iskra Stanojević, Sammy Martin Martin Marić, Morino: Boris Mohorić, Wunderkind: Gilda Maria Castellano, Sheldrakevoa tajnica Dominika Glinšek, Cliff: Krešimir Škunca, Anita: Stanislava Vlajnić. Bisili su tu još: Giuseppe Nicodemo, Ana Majdak, Milica Marelja, Marin Tuhtan i Igor Doričić.

Nikola Nedić kao Joe Gillis nametnuo se profiliranom glumom te odličnom segmentacijom Joeve mladosti i poleta (sklonosti boemskom načinu života ali i uživanju u bogatstvu i komforu) te samilosti prema ostarjeloj Normi. Nedić je predstavom paralelno nosio teret naratora koji nas vodi kroz radnju a u svemu se dobro snašao. Problem je bilo pjevanje jer je u prvoj trećini predstave bio dosta izvan intonacije, ali i to se prema kraju popravilo. Olivera Baljak je cjelovita glumica starog kova a uloga vremešne Norme Desmond joj je sjajno legla, pozornicom je ocrtavala sve konture iskonske ali tragične dive koja živi u svom svijetu i priprema se za veliki povratak na filmsko platno nesvjesna činjenice da joj je vrijeme prošlo i da je povratak zbog mentaliteta okoline nemoguć. Posebno nas se dojmio kraj kada nakon ubojstva dolaze kamere i snimatelji a Norma se ponovo vraća u scenski pokret kao kada je bila na vrhuncu karijere iako ovaj put samo u vlastitoj halucinaciji, Norma Desmond bila je velika zvijezda nijemog filma koji je u vremenu u koje je mjuzikl smješten već izašao iz mode. U pjevačkom aspektu Olivera Baljak također je odlično tkala konce uloge, dionica joj je bila sigurna i fluidna, strofa dramatski razrađena a visine prodorne. Odlično se nosila i s polu parlandom koji je cijelim mjuziklom prisutan, razlog tome treba tražiti u načinu na koji Olivera Baljak pjeva svoje pjesme npr. „Da bin bila” ona na pola govori pjesmu i to bez ili s minimalnom uporabom back vokala. Zajednička scenska igra Nikole Nedića i Olivere Baljak također je realno i dinamično ocrtavala odnose dvoje umjetnika vrlo različitih kako u godinama tako i u shvaćanju okoline oko sebe i trenutka u kojem se nalaze.

Leonora Surian Popov kao Betty bila je razigrana i predana ulozi zračila je naivnošću i dobrotom kako je tekst od nje i tražio. Leonoru Surian voli i publika, njeno prvo pojavljivanje bilo je popraćeno s mnogo žamora i odobravanja iz gledališta. Pjevački fragment donijela je sigurno i ekonomično bez pretjeranog afektiranja. Dario Bercich kao Max bio je na visini zadatka. Krasio ga je dinamičan scenski pokret a u pjevačkom smislu korektnost i otvoren i prozračan vokal što ne čudi obzirom da je Bercich operni pjevač. Psihologiju svog lika također je dobro oblikovao posebno ako ga stavimo u komparaciju s Normom s kojom je Max psihološki sličan ako ne i isti, filmski redatelj koji je iz industrije otišao zajedno s nijemim filmom, značajna razlika između Maxa i Norme je jedino u tome što je on pomiren sa sudbinom i sada je batler. Posebno istaknimo šminku na Bercichevu licu koja je vrlo zanimljiva. Jasmin Mekić zanimljivo je interpretirao Artia Greena. Aleksandar Cvjetković kao DeMille odlično je formirao licemjerje svoga lika suhoparnog redatelja koji samo trči za novcem, zanemarujući vrijednost filmske umjetnosti, pjevački dio je također bio zadovoljavajući. Nijema uloga mlade Norme u interpretaciji Marte Voiene Čavrak uspjela je pažnju usmjeriti na sebe što je osnovni parametar uspješnosti tog tipa role. Financijski inspektori Zoran Trubić i Nenad Ban dobrom su mimikom lica i šuljalačkim scenskim pokretom oblikovali Gillesove progonitelje. Ostali članovi podjele uglavnom formirani u prijatelje Joea Gillisa bili su kompaktna scenska masa koja je odlično popunila i dinamički potkrijepila cjelinu. Dirigent Igor Vlajnić dobro je oblikovao specifičan i nekonvencionalan zvuk orkestra upotpunjenog električnim gitarama. Primjereno je uzdržavao ravnotežu ansambla na sceni i orkestra, ipak uz povremeno preglasan orkestralnu potporu i pretjerano razvlačenje određenih fraza. Zbor je svoju zadaću obavio na visini zadatka, zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri.

Redateljica Renata Carola Gatica odlično je dinamizirala masovnu scenu na kojoj su likovi u perpetualnoj kretnji. Segmentacija prizora u dva plana prednji i zadnji također se pokazala kao dobitna kombinacija, istovremeno odlično kapitalizirajući dubinu pozornice. Sve u svemu režija je postigla ono najvažnije: Vječni šarm Broadwayskog vergla. Scenografija Dalibora Laginje i Paole Lugarić dočarala je filmski studio mudro iskoristivši već postojeću kazališnu tehniku na pozornici, a to je na kraju krajeva i ekonomično. Koreografkinja Tihana Strmečki vedrom je koreografijom poduprla osnovni potporni stup mjuzikla kao forme, a provedba koreografije bila je također uspješna. Kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović kostimima je preciznošću mikroskopskog okulara pogodila epohu u kojoj se radnja odigrava. Svjetlo Dalibora Fugošića dobro je pratilo radnju a vještim iskakanjem svjetla s pozornice u publiku dočaralo publici atmosferu Broadwaya i West enda. Što se tiče već prije spominjanog prepjeva songova na Hrvatski koje je priredio Igor Vlajnić, u nekim prepjevima bilo je dikcijskih omaški ali to je teško u oblikovati u potpuni balans, možda je trebalo prepjeve dati na pregled jezičnom savjetniku.

Uprava HNK napravila je cijeli šušur oko i u zgradi kazališta što se odlično uklopilo u kontekst priče o mjuziklu a posjetitelji su to objeručke prihvatili. Publika se izuzetno obradovala pojavom mjuzikla na sceni Zajca, pa se nadamo da nećemo dugo čekati do neke nove produkcije mjuzikla ili operete, zavodljivih glazbenih formi koje su nam svima pri srcu. I na kraju poručujemo svim ljubiteljima prave kazališne sinergije da se upute u HNK Ivana pl. Zajca i pogledaju mjuzikl „Sunset Boulevard”.