Rijeka snova, vrelo nade, vrtlog želja, život moj. Tako glase stihovi Nene Belana u pjesmi koju je posvetio gradu Rijeci. Osvrnemo li se malo oko sebe u šetnji Korzom, opazit ćemo mnoštvo različitih osobnosti, mnoštvo pojedinaca, svaki sa svojom životnom pričom, svojim svakidašnjim problemima i izazovima. Svi smo mi zapravo kapi različitih sudbina, imamo neke daleke snove i težimo ka životnoj sreći. Često nas upravo te različite životne priče isprepliću, spajaju i razdvajaju. Razgovarali smo s Romom Đurić, maturanticom Prve riječke hrvatske gimnazije koja je pokrenula Facebook stranicu Humans of Rijeka koja danas broji preko devet tisuća obožavatelja.

Roma u svojoj svakodnevnoj komunikaciji s ljudima nastoji iz svakog pojedinca izvući neku njegovu posebnost, priču ili anegdotu koja je obilježila život te osobe, također nađe se tu i pokoja tužaljka, neki optimistični, ali i pesimistični stav.

Kako si došla na ideju o osnivanju Facebook stranice Humans of Rijeka?

“Na ideju da započnem sa stranicom Humans of Rijeka došla sam sasvim slučajno i neplanirano. Redovito sam pratila stranicu Humans of New York koja me oduševila pričama. Zatim sam shvatila da ista inicijativa postoji u gotovo svakom većem gradu. Tako sam počela pratiti Humans of New Delhi, Beograđani i sl. Sama pomisao da bih mogla započeti isto u gradu Rijeci izazivala je u meni neopisivu sreću. Već sljedećeg dana jednostavno sam uzela fotoaparat u ruku i krenula ne znajući što me sve čeka.”

Je li tvoj intervju s  ljudima spontan ili se unaprijed pripremiš?

“U početku sam prilazila s već osmišljenim pitanjem. Primjerice “Imate li neispunjenih želja?” ili “Na što ste najponosniji u životu?”. Kasnije sam shvatila da želim li izvući iz pojedinca neku posebnost, trebam imati šira, otvorenija pitanja… Tako sada prvo želim saznati ima li ta osoba nešto što sama želi ispričati i podijeliti s drugima, neku misao ili događaj kroz koji su prošli. U slučaju da se osoba ne može ničega sjetiti, nastojim uvijek imati rezervno pitanje. No u većini slučajeva to je spontani razgovor. Potpitanja postavaljam na licu mjesta, ovisno o situaciji i daljnjem tijeku priče.”

U svakodnevnoj si komunikaciji s ljudima, susrećeš različite osobnosti, poslušaš različite životne priče. Kako sve to utječe na tebe?

Nisam ni mogla slutiti koliko će ovaj projekt utjecati na mene i koliko me zapravo mijenja. Susrela sam se zaista sa svakakvim ljudima i čula razne životne priče. Od tužnih, dirljivih, smiješnih pa ponekad i zastrašujućih. Morala sam se prilagoditi situaciji, paziti što ću reći i kako reagirati. Mnogo je teže no što sam mislila, ali puno toga sam i dobila. Primjećujem kako sam sada puno otvorenija; drugačije gledam na slučajne prolaznike, lakše mi je prići nekome i jednostavno započeti razgovor.

Često se znamo pohvaliti kako smo tolerantan i liberalan grad, uvijek otvoreni za nove izazove. Iz tvog dosadašnjeg iskustva, je li to uistinu tako?

“Nažalost, čini se da nije uvijek tako. Nije toliko stvar u ljudima s kojima razgovaram koliko komentarima na stranici. Razumijem one koji se ne žele fotografirati i podijeliti svoju priču s drugima. Svatko ima pravo odbiti i poštujem to. Jedino što mi je žao što i dalje ima ljudi koji nikad ne vide ništa pozitivno. Kritiziraju ono što ne valja, umjesto da budu podrška. Teško mi je odlučiti kada je to samo izražavanje vlastitog mišljenja, a kada vrijeđanje osobe koja je pristala razgovarati sa mnom. Često se dvoumim trebam li neki komentar izbrisati ili ga ipak ostaviti. Mislim da time pokazujemo kako ipak nismo toliko toleranti i liberalni.”

Možeš li izdvojiti neku kratku izjavu ili anegdotu iz svog bogatog opusa koja te je posebno nadahnula, motivirala?

“Teško je samo tako izdvojiti priču, dvije jer u ovih godinu dana nakupilo se mnogo predivnih priča i susreta.  Trenutno se sada mogu sjetiti  razgovora s ekipom koja je stvorila film „Ja sam Ljubav“. Uistinu je bilo osvježavajuće čuti priču jako mladih ljudi koji su svoje ideje sproveli u djelo. A najsnažnije od svega što su uspjeli prenjeti predivnu i vrlo važnu poruku.”

Kakve su reakcije ljudi kada im se približiš i zamoliš ih za kratak intervju?

“Rekacije su različite. Neki odmah i sa zanimanjem pristanu, druge treba malo nagovarati i detaljnije im objasniti o čemu se radi dok neki jednostavno ne žele biti fotografirani. Naravno, poštujem svačiju odluku.”

Maturantica si, imaš li kakve planove za studij i daljnji nastavak komunikacije s ljudima i uređivanje Facebook stranice Humans of Rijeka?

“U planu imam upisati psihologiju ili socijalnu pedagogiju, voljela bih raditi s djecom. Posebnih planova nemam. Vidjet ćemo gdje me budućnost odvede. U slučaju da se odselim iz Rijeke voljela bih nekome prepustiti stranicu kako bi ljudi našeg grada i dalje imali priliku podijeliti svoje priče.”

Što bi ukratko poručila čitateljima portala Fiuman.hr i budućim prolaznicima od kojih će se neki zasigurno pri šetnji Korzom naći na tvojoj meti? 

“Svim čitateljima i budućim sugovornicima poručila bih da se usude podijeliti dio sebe, neku priču specifičnu baš za njih, da se ne ustručavaju podijeliti svoje misli i ideje… To je ono za čime ja tragam; za otvorenim ljudima koji će nam otvoriti srce i oči i omogućiti da neke stvari pogledamo iz drugačijeg kuta.”