Ovih dana ponovo aktualizirana rasprava o abortusu je zapravo toliko stara i izlizana da svi koji su ikad razmišljali o tome znaju napamet sve klasične argumente. Klasična rasprava o abortusu se svodi na pitanje je li majčino pravo na izbor važnije od djetetovog prava na život, i ljudi se obično odlučuju za jedan od dva moguća odgovora, ovisno o tome jesu li vjernici, ili o tome imaju li jaču empatiju prema potlačenim ženama, ili prema bespomoćnoj djeci. Zato mi je prva reakcija na građanske prosvjede posvećene ovom pitanju bila “Ajme, ne opet!”. Ovaj tekst je pokušaj da o tome kažem nešto mimo te klasične i tisuću puta viđene rasprave.

Da odmah raščistimo, nisam za zabranu abortusa, pri čemu ne mislim nužno da je abortus sam po sebi nešto genijalno. Puno puta sam u ovoj raspravi sudjelovao koristeći klasične argumente za pravo na izbor, ali što sam stariji, sve više mislim da je ključna dilema negdje drugdje. Obje ideološke struje su zaokupljene pitanjem smije li se trudnoća prekinuti, pri čemu jedni vuku nategnutu paralelu sa ubojstvom, a drugi se hvataju za nepovredivost ženinog tjelesnog integriteta, a malotko postavlja pitanje kakav točno život mi kao društvo možemo ponuditi svoj toj djeci koja bi se rodila samo zato što bi abortus bio ilegalan.

Mi koji smo se rodili živimo u društvu u kojem je životna perspektiva svake novorođene jedinke svakim danom sve neizvjesnija. Nezaposlenost je sve veća, otpuštanja su sve lakša, plaće su sve manje, i globalna i lokalna politička situacija je sve nestabilnija. Obično kad to kažem u diskusiji dobijem odgovor “Na svijetu je oduvijek bilo sranja, da su svi tako razmišljali, ne bi bilo nikog od nas!”. Međutim, čini mi se da je u tehnološki visoko razvijenom i hipernormiranom svijetu pitanje sadržajne kvalitete života važnije nego ikad prije u povijesti. Da pojasnim……Kad je moja baka bila mala, mogla je bosa ići u školu, a danas bi tako nešto bilo proglašeno zanemarivanjem djeteta. Kad je moja baka bila mala, mogla je ići u školu s jednom olovkom i jednim papirom, a danas je obrazovni proces nezamisliv bez Interneta, i baziran na pretpostavci da je Internet svima dostupan, gotovo u svakom trenutku. A to košta. Što u principu znači da o nikakvoj “svetosti života” ne možemo govoriti u situaciji kad sve manje roditelja može svojoj djeci osigurati odrastanje u skladu s vremenom u kojem žive i važećim društvenim normama. Da bi država ikom nametnula razmnožavanje kao dužnost, mora mu pružiti mogućnost da svom djetetu osigura odrastanje dostojno suvremenog ljudskog bića. U situaciji kad se čak i djeci s invaliditetom ukidaju novčana davanja, primarna i hitna zdravstvena zaštita poskupljuje, ukidaju se mjere za poticanje zapošljavanja, a da pritom javnost šuti, ne bih baš rekao da je taj uvjet zadovoljen. Tim više što se kao kompenzacija za sve to skupa nudi nekakva jednokratna novčana nagrada od tisuću eura za dijete, iz čega je zapravo očito da živimo u društvu u kojem zakonodavac odgoj djeteta svodi na kupovinu pelena i sličnih potrepština za novorođenče. Dok su istodobno realni uvjeti života takvi da to novorođenče ima realne šanse i s 40 godina živjeti kod roditelja i od njih očekivati uzdržavanje.

Dakle, najveća greška koju rade protivnici abortusa, nije to što ženi uskraćuju pravo na izbor, već to što banaliziraju ljudski život puno više nego što to rade žene koje su se odlučile na abortus. Dosljednim praćenjem logike koju koriste tzv. pobornici prava na život, lako je primijetiti da po njihovom shvaćanju život zapravo prestaje biti važan i svet, već samim trenutkom rođenja. Oplođena jajna stanica je za njih nedodirljivo i sveto ljudsko biće zbog kojeg su sposobni na radikalne društvene manevre, ali rođen i odrastao čovjek smije biti nezaposlen, siromašan i bolestan, bez da itko u tome vidi problem. Čak i rođeno dijete smije biti zakinuto za neke osnovne stvari, bez da se itko od velikih “boraca za život” zbog toga posebno uznemiri. Ali zigota je svetinja i svatko tko ju dirne je ubojica! Baš humano od njih! Čak i ako zanemarimo humani element priče, čisto formalno logički mi je teško ozbiljno shvatiti tvrdnju da je zigota ljudskija od svih ljudi koji su se rodili i pokušavaju preživjeti. Prihvatimo li tu ideju, time zapravo tvrdimo da ljudski život počinje začećem a završava rođenjem, te se u potpunosti odvija u maternici. A odraslu jedinku koja iz toga proizađe smo spremni prepustiti nemilosrdnoj logici tržišta, jer sve što miriše na socijalna prava smatramo nepoželjnim komunističkim nasljeđem.

Najveći problem u ovoj priči je dakle to što protivnici abortusa nemaju u vidu život, nego eventualno preživljavanje u statističke svrhe, i nemaju u vidu zaštitu djeteta, nego trudnoće kao stanja kojem pripisuju mistična svojstva. A to je problem koji je zapravo daleko širi od feministički postavljenog prava na izbor, jer se tom logikom novorođenom djetetu pod svaku cijenu jamči pravo na biološko postojanje, ali ne i na dostojanstvo koje je, želim vjerovati, neizostavni dio života. A time život prestaje biti pravo, i postaje mučna dužnost.

Još kao dijete sam, doduše u sasvim drukčijem kontekstu, suočen sa spoznajom da je život ponekad i dosadan, i zamoran izjavio “Jebem ti ja taj vaš život, odo ja spat!”. Ne bih si oprostio da budem otac djetetu koje tako nešto u toj situaciji ne smije izjaviti! Iskreno vjerujem da život postaje pravo za koje se vrijedi boriti tek od momenta kad imaš realne šanse proživjeti ga s nekom dozom dostojanstva, samostalnosti pa i užitka.