Povežite se s nama



Bivši sportaš, trener kickboxinga, sudac, branitelj… Mnogo “lica” ima 49-godišnji Opatijac Mladen Kranjčec koji je trenutno predsjednik i glavni trener Opatija Fight Cluba te potpredsjednik HVIDRA-e Primorsko-goranske županije. Samim time tema za razgovor s njim u najnovijem intervjuu tjedna portala Fiuman.hr nije nedostajalo.

Kako ste danas?

“Ne znam kako odgovoriti na to pitanje. Fizički gledano, još se oporavljam od raznih ozljeda. U posljednje vrijeme lošije spavam, ali mogu reći da sam dobro.”

Je li moguć braniteljski šator na Korzu?

“Šator je već osvanuo sred Korza. Intendant HNK Ivan Zajc ne tako davno je izveo performans sa šatorom koji aludira na onaj iz Savske u Zagrebu. Ako ćemo govoriti o nekakvoj konceptualnoj umjetnosti, svaka čast Frljiću. Čovjek je vjerojatno rođen ispred svog vremena, ali na ovakav način pripomaže negativnoj percepciji hrvatskih branitelja.”

Sudjelovali ste u prosvjedima ispred Savske 66?

“Jesam i ponosan sam na to. Branitelji iz Rijeke, nas 250 bili smo od početka uz naše suborce. Pružili smo im podršku postrojavanjem na Mostu hrvatskih branitelja u Rijeci, o čemu je izvijestio i HRT. Družio sam se i s Josipom Klemmom i s Đurom Glogoškim i mislim da su jedan i drugi istinski borci za prava branitelja te da nisu imali političkih ambicija.”

Da se vas pitalo, bi li prosvjed trajao 555 dana?

“Sve je počelo s mnogo entuzijazma i u prvih 2-3 mjeseca trebali smo riješiti mnoge stvari. Agonija se na žalost nastavila, a branitelji imaju istih problema kao i na početku prosvjeda. Ništa se nije riješilo, a jedini koji su profitirali iz cijele ove situacije su političari.”

Zašto je po vama nastalo tzv. braniteljsko pitanje?

“Javnost pogrešno percipira braniteljsku populaciju. Mediji potenciraju priču da smo mi povlaštena kasta i da živimo na teret državnog proračuna. No, treba se obratiti pozornost na prave probleme branitelja, na one “nevidljive” rane iz rata. Politizacija problema branitelja dovela je do toga da nas se smatra glavnim problemom ovog društva.”

Je li potrebno posebno Ministarstvo branitelja?

“To je kao da me pitate je li djetetu potreban roditelj. Braniteljska populacija nije dovoljno sazrela da se njezino pitanje rješava redovnim putem kroz osnovne socijalne programe. Politika je pripomogla podjeli te populacije. Kada nadvladamo podjele i ostale dječje bolesti onda bi braniteljsko pitanje moglo biti riješeno kroz neko drugo ministarstvo.”

Što biste poručili onim braniteljima koji se još uvijek nisu prilagodili mirnodopskom vremenima?

“Često me ljudi nazivaju za pomoć ili kakav savjet, a često si ni sam ne mogu pomoći. Mogu samo reći da mi je bavljenje sportom pomoglo da nadvladam svoje duševne probleme. Poručio bih im da što više rade i da se bave onime što vole. Pročitao sam jednom da svatko tko provede jedan dan na ratištu – čitav je život na ratištu. To je jedan od najvećih problema branitelja.”

Kakva je situacija u riječkoj braniteljskoj populaciji? Što mislite, brinu li se Obersnel i Komadina o pravima branitelja?

“Bio bih uistinu nerazuman kada bih rekao nešto loše o suradnji s njih dvojicom. Smatram da su obojica bili korektni u odnosu prema braniteljima. O tome dovoljno govori nedavna proslava 25. obljetnice Ajkula koju su obojica pohodili.”

Imali ste ponude mnogih stranaka da se politički aktivirate, ali još uvijek nismo vidjeli vaše ime na nekoj od lista. Zašto se niste htjeli politički aktivirati?

“Da vam budem iskren, dvoumio sam se. Mislim da nemam tih kvaliteta za bavljenje politikom, a nisam pokvaren da bih u to ušao iz osobnih interesa. Braniteljski sam aktivist i smatram da ne smijem zlorabiti povjerenje bivših suboraca i invalida time da im sugeriram za koga glasati na izborima. Uostalom, ne mogu prihvatiti da mi netko nameće svoje mišljenje niti određuje za što ću se zalagati. Ne poštujem autoritete bez referenci.”

Kako bi trebala izgledati i za što bi se trebala zalagati politička opcija kojoj biste se ipak priključili?

“Trebala bi se zalagati za ljudskost, sportski duh i imati istinsku socijalnu komponentu. Većina ljudi koji se danas bavi politikom nisu političari već politikanti i zbog takvih se za sada ne vidim u politici. Nikad ne reci nikad, stoga ne mogu decidirano tvrditi da se neću politički angažirati. Energije imam, a ako budem imao mogućnosti nešto promijeniti za dobrobit ljudi, zašto ne?”

Lijevo ili desno?

“Jako komplicirano pitanje. Pripadnik sam populacije kojoj je karakterističan desni predznak, ali ideološki sam socijalno orijentiran. Svakako sam antifašist, poput većine suboraca iz Domovinskog rata koji su se 1991. krenuli boriti protiv fašizma. Vidim tu neku poveznicu 1941. i 1991.”

U javnosti ste ipak poznatiji kao sportaš nego braniteljski aktivist. Dugogodišnji ste sudac i trener raznih borilačkih disciplina te predsjednik Opatija Fight Cluba. Kako je nastao ovaj, usuđujem se reći jedan od najboljih kickboxing klubova u regiji?

“Nekolicina nas, ljubitelja ovog sporta započelo je još prije petnaestak godina raditi na formiranju kluba. Postojimo od 2008. godine, a već smo napravili desetak uspješnih sportskih priredbi, od toga je većina bila međunarodnog karaktera. Naše evente prenosio je Eurosport, a surađivali smo s FFC-om i SuperKombatom. Smatram da smo učinili jako mnogo za promociju i razvoj borilačkog sporta. Moram posebno istaknuti Zorana Zdelara koji je uz mene u klubu od samog početka. U početku smo trenirali u maloj improviziranoj dvorani u Ičićima, a svoju smo dvoranu dobili tek izgradnjom velike sportske dvorane Marino Cvetković u Opatiji koja nosi ime po mom prijatelju iz djetinjstva i suborcu iz Domovinskog rata. S obzirom na činjenicu da do prije tri godine nismo imali adekvatnih uvjeta za treniranje, da smo priredbe radili u Kristalnoj dvorani hotela Kvarner, mogu biti izrazito zadovoljan s našim radom. Mogu nas osporavati i kritizirati, ali nam rezultate nitko ne može oduzeti.”

S kojim ste borcima surađivali? Koji je vaš najveći trenerski uspjeh?

“Radio sam s mnogim svjetskim imenima i s mnogim manje poznatim, ali uspješnim sportašima. Ne bih nikoga izdvajao. Nisam ponosan niti na jedan rezultat, ponosan sam na dečke koji marljivo rade i treniraju te se formiraju u uspješne sportaše. Titule su produkt rada i mnogo odricanja.”

Ipak, morate spomenuti i vrhunske borce s kojima ste radili, evo da vam ne stavljam riječi u usta, podsjetit ću vas: Stipe Bekavac, Ivan Stanić, Dorijan Ilić…

“…Luka Žeželić, Nikola Božić… Ma ima tu mnogo boraca i sigurno ću nekoga izostaviti ako počnem nabrajati. Svaki je dao svoj obol našem klubu. Ponosim se što su naši borci prepoznatljivi i izvan Hrvatske kao beskompromisni i hrabri. Ove godine imamo i dva reprezentativca Hrvatske u mlađim kategorijama. Kristijan Kolaj je juniorski prvak Hrvatske, Dominik Frković nastupio je lani na Europskom prvenstvu u Španjolskoj… Naši borci uživaju golem respekt.”

Hoće li jedan dan netko iz vašeg kluba ukrstiti rukavice s nekim od najboljih UFC-ovih boraca?

“To je show business, najjači američki borilački brand. Sve se vrti oko profita i kvalitetan borac ponekad neće dobiti priliku sudjelovati u tom prestižnom natjecanju. Stvarno ne mogu odgovoriti na ovo pitanje.”

Surađivali ste i s FFC-om, organizirali brojne spektakle od kojih je najpoznatiji “Opatija Fight Night.” Izuzev posljednje FFC-ove u zametskoj dvorani, zašto u Rijeci ne postoji kvalitetna borilačka priredba?

“Mnogi će se sjetiti devedesetih godina kada su se u Rijeci organizirale “Noći gladijatora” u kojima je slavu stekao Igor Ivošević. Dvorana mladosti je gorilla, a sudjelovali su najbolji europski borci. Interes za tako nešto bio je fenomenalan i vjerujem da i danas postoji. Odaziv publike bio je fantastičan i takve priredbe mogu usporediti s koncertom Rolling Stonesa. Na žalost ta su vremena daleko iza nas. Sve ovisi o interesu gradskih struktura za tako nešto. To je pitanje za klupski menadžment kojeg vodi Zoran Zdelar.”

Šira javnost klubove raznih borilačkih vještina percipira kao okupljalište kriminalnog miljea. S pravom ili ne?

“Svaki čovjek zaslužuje drugu priliku. Mnogi mladići zastrane i krenu putem kriminala. Smatram da je mnogo bolje da negativnu energiju ispoljavaju putem treninga nego devijantnim ponašanjem. Dan ima 24 sata, a u klubu su samo sat i pol vremena. Ja ni na kakav način ne mogu utjecati na to što će oni raditi u svoje slobodno vrijeme.”

Vaše ime ipak nikada se nije našlo na stranicama crne kronike, već se o vama uvijek govori biranim riječima s mnogo poštovanja?

“Moja majka od 86 godina, zovem je bubamara, čitav je svoj život posvetila meni i mom odgoju. Još uvijek mi na rastanku kaže: “Sine pazi da nekoga ne uvrijediš” i njezine mi riječi zvone u uhu. Dečki u klubu me slušaju i nemam nikakvih problema s njima. Nisam jedan od onih licemjera koji će nakon što pročitaju nečije ime u Crnoj kronici na ulici od njega okretati glavu. Ponavljam, svatko ima pravo na drugu priliku. Poglavito u sportu. Istina, moje ime nikada nije bilo na stranicama Crne kronike. Što ne znači da sutra neće. Hahahahaha…”

Prošli ste sva ratišta, bili ste ranjeni i preživjeli borbu sa zloćudnom bolesti. Je li sport zaslužan što ste danas živ i zdrav?

“Pa ne mogu reći da je najzaslužniji. Sport mi je mnogo zdravlja i uzeo (smijeh). Ja sam pripadnik stare garde, pun sam energije i entuzijazma. U duhovnom smislu sport je itekako zaslužan. Sve frustracije sam ispucao na treningu. Sport je dio mene i bavljenje sportom bih preporučio svima.”

Hvala vam mnogo na razgovoru. Prošlo je evo već gotovo sat vremena i vjerojatno ćemo vas morati malo izrezati da ne bude predug članak.

“Ufff.. Zar toliko puno pričam? Može, neka mi odgovori budu samo DA i NE. (smijeh). Valjda sam nešto pametno i rekao.”