Mladi su pasivni, nedostaje im ambicija, non stop vise po društvenim mrežama. Hodaju po ulici k’o muhe bez glave dok su im pogledi usmjereni u pametne telefone. Ovo su samo neke od kritika koje starije generacije upućuju novoj modernoj i „informatiziranoj“ mladeži. Uistinu, tehnologija se svaki dan mijenja i mi moramo držati korak s njom, ne smijemo dopustiti da nas sustigne. Komunikacija je danas svedena na svakodnevnu interakciju putem Facebooka, Vibera i ostalih stvarčica, a sve manje se stvari rješavaju na licu mjesta i u normalnoj komunikaciji među ljudima. Mnogi se žale, kažu kriza je, nema novaca, nema posla za nas u privatnom sektoru, blago onom tko se uhljebi u neku državnu instituciju. Često se znam zapitati, koji je položaj mladih danas u društvu i kako ti mladi ljudi mogu participirati i dati svoj doprinos za bolje sutra ?
Njih politika toliko i ne zanima, ne zanimaju ih podjele na one lijeve i one desne, ne zanimaju ih neprekidna ideološka prepucavanja dviju strana, vjerojatno ih ne zanimaju niti one gnjusne parole koje se često uzvikuju na utakmicama, a evo i svjedoci smo ovih dana da se upravo jedna od tih parola želi uvesti u Hrvatske oružane snage. Imaju pravo, boli glava od svih tih događaja kojima je zaokupljena današnja politika, a koji nas koče i ne daju da razmišljamo o puno važnijim stvarima poput zapošljavanja mladih, podizanju standarda u našem školstvu, rastu gospodarstva, državnim poticajima. Nekima je ipak bitnije stalno vraćanje u neka prošla vremena, održavanje napetosti, stalno huškanje i prisjećanje tko je kome napakostio u Drugom svjetskom ratu.
Gdje su u svemu tome politički pomladci ? Normalno i oni se zbog ideoloških razloga dijele na one lijeve i one desne i često su logistička potpora svojim strankama. Međutim i u njima su danas mnogi mladi ljudi vođeni nekim svojim privatnim interesima, okruženi u ekipicu vjernih stranačkih prijatelja koji su također povezani sličnim privatnim interesima. Čast izuzecima! Vjerovali ili ne, postoje i oni mladi ljudi koji su možda na marginama tih političkih organizacija i nastoje dati svoj doprinos i znanje kako bi realizirali ideju koja bi išla na dobrobit mnogih ljudi. Međutim koči ih upravo ona „ekipica“ koja je prožeta vlastitim interesima i ne da im da se probiju i da naprave nešto korisno za sebe i svoje vršnjake, te daju nadu da u politici ipak nije sve tako crno. I tako u krug, mlađi često uče od starijih kolega, a da ne razmišljaju svojom glavom, jer samo će tako doći do probitka i blagostanja.
„ Je*ala te politika“, rekla je u šali nona mog bliskog prijatelja svom unuku, nadodala je : „Ti mladi političari su najgori !“ U svakoj šali ima i pola istine, pomislio sam i slatko se nasmijao jer mi je dala povod da napišem ovaj tekst. Možda ipak treba krenuti od same percepcije hrvatskih političara koja glasi : „ Svi su oni isti“. Je li moguće izaći iz tog začaranog kruga i dokazati iznevjerenim ljudima da „ Na mladima svijet ostaje“ i da u tom moru istih ljudi postoje i oni različiti koji će biti pokretači dobrih promjena.
