Samo je jedan autoritet potreban za istinski prosperitet zemlje, i to nije autoritet predsjedničkog mandata, niti moralnih uškopljenika što više s grana jalovoga drveća. To je samo i isključivo autoritet naroda, točno u skladu s izvornim značenjem pojma demokracije. No nekako se čini kako naš narod mora još podosta toga naučiti, dosta toga osvijestiti, a ponajviše od svega svoju snagu i sav njezin značaj. Događao se tako danas narod, kako bi se reklo, vježbala se demokracija, izišlo se na trgove mnogih hrvatskih gradova, pa tako i Rijeke. Ali ne, trenutak se nije iskoristio.

Dakle, kada vas gaze, lažu, kada vam kradu i otimaju, kada vas otvoreno vrijeđaju i napadaju, onda, moje je skromno mišljenje, i glas otpora mora biti čvršći, jači, glasniji, oporiji. U suprotnom, vlast se neće uplašiti. I ništa se grandioznoga neće desiti, niti promijeniti.

Otprilike 3000 ljudi, koliko ih se okupilo na današnjim riječkim prosvjedima, a nemali broj ih se okupio i u drugim hrvatskim gradovima, propustilo je iskoristiti strah koji se evidentno uvukao u stražnjice vlastodržaca. Dokaz tom strahu su i histerični potezi u vidu sazivanja iznenadnih sastanaka u predsjedničkim dvorima, kao i konferencije za novinare onih koji zapravo nisu važni, ili izvlačenje iz podruma zaboravljenih likova i frikova iz prošlosti, koji su nam otvoreno govorili kako mi, narod, pojma nemamo.

A vlast je, nepunih dvadeset i četiri sata prije ovih prosvjeda uistinu uhvatila panika da bi ovi masovni prosvjedi mogli imati dalekosežnije posljedice, negdje su iščitali mogućnost da je ljudima odista prekipjelo i dojadilo nadmudrivanje a na njihov trošak.

To, taj strah trebali smo danas iskoristiti. Ne nemirima, nemojte me krivo shvatiti, nego odrješitošću svojih zahtjeva. Jer to je važno i zbog svih budućih vlada i vladara, ako postoji narod koji je u stanju tražiti konkretne stvari, konkretne promjene i najvažnije od svega, kariku koja u našoj zemlji i dalje nedostaje – odgovornost.

Na riječkom prosvjedu čula sam puno toga o lošem položaju i diskriminaciji učitelja, što stoji, ali nije direktan povod okupljanju. Povod su djeca, njihovo obrazovanje, njihov pristup znanju danas i priprema za život sutra. Zbog njih se danas izašlo na ulice, barem je to tako trebalo biti.

Glazbeni dekor i transparenti, tiho, kratko. Let the sunshine in! Sjećate li se Kose? 

U čemu je stvar? Nismo trebali srušiti vlast, ali smo ih barem trebali protresti dovoljno da od danas pa nadalje znaju da ne mogu vrijeđati svoj narod, ne mogu ih ignorirati i nazivati neznalicama, i još kojekako. Trebali smo bespogovorno tražiti da se ispričaju za uvrede, da nas prestanu maltertirati svojim nečinjenjem i hamletovskim naklapanjima, da rade, a ako to ne mogu – neka odu. Neka dođu drugi, ako i oni neće moći ili htjeti, i njima trebamo reći da odu. I tako uvijek, i tako stalno. To je ta demokracija.

Smisao prosvjeda je poslati poruku. Podrške, da, ali i poruku da nismo baš stado ovaca, da možemo ipak lavovski riknuti i reći dosta. Riknuti tako da hrast od straha pukne, a kovrče se same od sebe izravnaju.

Prosvjedi su sasvim ozbiljna stvar. Mi trebamo naučiti prosvjedovati i tražiti ono što nam pripada. Bez milosti, jer oni nemaju milosti za nas.

Rijeka je danas tekla laganim tokom, a ja se nadam, sasvim osobno, kako neće čekati neko beskrajno dugo vrijeme da opet poteče, tada gromkije i uz zaglušujuć huk. Povoda za to nam daju sasvim dovoljno, na dnevnoj bazi.