Povežite se s nama




“(…) Osjećaji puni, jaki strastveni – to je dno. Strast viđenja i upoznavanja – to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna – to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam. Poezija je instinktivna, bezobzirna i strastvena (…) Poezija je duboka i elementarna.”. Navedeni citat nalazi se u knjizi „Isušena kaljuža“ riječkog pjesnika i književnika Janka Polića Kamova.

Začudna i kontroverzna ličnost, neki bi još rekli i prvi hrvatski pjesnik asfalta, rođen je na Sušaku 17. studenog 1888. godine.  Jankov otac- Ante Polić, čovjek liberalnih nazora, nije mnogo mario za crkvu, što i dokazuje činjenica da je Janko kršten gotovo četiri mjeseca kasnije. Ante Polić bavio se trgovinom i stekao značajan imetak, a majka Giema Joana Gerbaz potjecala je iz imućne riječke trgovačke obitelji koja je pripadala viđenijim patricijskim krugovima i čije se bogastvo još i danas može vidjeti na riječkim ulicama. U kući Polićevih mnogo se igralo, pjevalo, glumilo, recitiralo, sviralo. Slobodarsko ozračje bila je glavna značajka svakidašnjice. Bogata obitelj, iznimna knjižnica, liberalan nazor- sredina je u kojoj izrasta budući književnik koji od malena čita sve što mu dođe pod ruku, a pod rukama mu se nalazilo pravo bogatstvo. Osnovnu školu na Pećinama završio je s odličnim ocjenama. Nakon završene osnovne škole upisuje Sušačku gimnaziju.

U tom razdoblju, mladi Polić će sa svojim prijateljima i vršnjacima Mijom Radoševićem i Josipom Baričevićem osnovati tajno udruženje Cefas koja je literano-političko udruženje i tajna anarhistička organizacija. Uvijek spreman da bilo kome kaže što misli, Polić je u školi počeo biti kažnjavan zbog lošeg vladanja. Nakon jednog verbalnog konflikta sa svojim gimnazijskim profesorom, isključuju ga iz gimnazije i školovanje nastavlja u Senju gdje stanuje u ultrakonzervativnom katoličkom konviktu i tako je na neki način iz lošeg došao u gore. Sljedilo je izbacivanje iz Senjske gimnazije i nastavak školovanja u Zagrebu gdje je obitelj jedno vrijeme boravila zbog očeva financijskog sloma. U Zagrebu je zbog sudjelovanja u protukhuenosvskim demonstracijama i sukobu s policijom osuđen na tri mjeseca zatvora.

Dva mjeseca proveo je putujući sa glumačkom skupinom po Crnoj gori, Bosni, Srbiji, potom napušta skupinu jer je vidio da nema dara ni za glumu ni za šaptalaštvo. Od četrnaestero djece Ante i Gemme Polić, samo ih je osam jedno vrijeme živjelo. Nakon smrti svojih roditelja 1906. godine odlazi u Veneciju, gdje je napisao roman „Isušena kaljuža“ koji će biti objavljen tek 1956. godine. U Rimu piše „Samostanske drame“, dok sljedećih nekoliko mjeseci boravi u Firenci, Milanu, Torinu i Genovi. 1907. godine vraća se u Zagreb i piše drame „Tragedija mozgova“ i „Mamino srce“. Ono što vjerojatno nikada nije prežalio, bila je njegova ljubav prema Katarini Radošević-Kitty , koja je bila mlađa sestra njegovog najboljg prijatelja Mije Radoševića. Njegovi stihovi  iz zbirke „ Psovka“ otkrivaju Kitty kao fatalnu ženu koja se udala za njegovog prijatelja Matu Malinara i koju nikada nije prebolio. Janko Polić Kamov nekima možda ne znači ništa, međutim njegovo djelo i ličnost snažno su se odrazili na riječki identitet.

O Kamovu je u zadnjih deset godina mnogo pisao profesor Mladen Urem iz Riječkog arhiva i zahvaljujući njegovom djelu i liteaturi koju je objavljivao o ovom mladom i kontroverznom književniku, široj riječkoj javnosti omogućio je nova saznanja i drugačiji pogled na Janka Polića Kamova. Postavlja se pitanje zašto je prošlo cijelo jedno stoljeće od njegove prerane smrti, a njegova djela polako su ugledala svijetla dana puno puno kasnije. Možda zbog kontroverznosti i  stila njegovog pisanja. Također je zanimljivo i da je ugledni hrvatski književnik čuvao neke rukopise Janka Polića koji su nestali i nikada nisu pronađeni, a drama „ Gospoda Glembajevi“ kao da opisuje propast riječke patricijske obitelji Polić, samo na malo drugačiji način. Njegov život je još uvijek obasut velom tajni i možda vrijeme otkrije još neku zanimljivost vezanu uz njegovo djelo. Umro je u Barceloni 1910. godine.

Za života je izluđivao i uznemiravao sve oko sebe, neki su ga čak nazivali i Vitez crne psovke. Iako je prerano otišao sa ovoga svijeta, ono što je ostavio za sobom je sigurno ljubav i strast prema avangardnoj književnosti koju je i sam započeo u Hrvatskoj i neizmjerna ljubav prema Katarini Radošević-Kitty koja je ipak bila pokretač njegovih strasti i emocija koje su potrebne svakom pravom pjesniku.