No baš nam se svašta događa zadnjih desetak i više dana. Dakle, prvo su u afan pale Hrvatice zbog bedaste reklame koja je, navodno, žene degradirala u pokretne perilice veša za njihove alfa-mužjake. Sasvim je u redu da se ženske bune, ali možda bi valjalo razmisliti o činjenici da su sve naše reklame bedaste i da prije svega vrijeđaju zdrav razum i moć rasuđivanja svakog čovjeka, koji bi napokon trebao shvatiti da se reklame jednostavno NE gledaju. Onda smo pali u kolektivnu tugu zbog smrti oca našeg reprezentativca. Iskreno, žao mi je, ali ja osobno nisam do tog trenutka niti znala čovjekovo ime (većina nije), žao mi je zbog Srninog gubitka, smrt je uvijek teška za nas koji ostajemo, i bol uvijek ostaje (to da vrijeme liječi rane čista je pizdarija). Dakle da, žao mi je, ali ne smatram ipak da je to nešto sa čime se trebaju puniti minutaže dnevnika i stupci dnevnih novina. A ponajmanje mislim kako odluku reprezentativnog kapetana da se vrati nazad u Francusku treba doživljavati kao maksimalan čin domoljublja i požrtvovnosti. Odluka je bila osobna, donekle i samorazumljiva. Emotivna svakako, ali samo za kapetana. Televizijska javljanja iz Metkovića, fotografije sa sprovoda… Oprostite, ali to je vulgarno.

A onda se dogodio petak i prekid utakmice. Čitava se nacija kolektivno posramila, i u istom crvenilu čeka presudu mudraca iz UEFE. U međuvremenu se saziva sjednica nepostojeće vlade, društvene mreže traže imena pojedinaca iz te grupe šizoidnih hormona (u trenutku dok ovo pišem, neka imena se već vrte, iako je sve skupa neprovjereno), daju se patetične izjave, i čitavo se vrijeme zaboravlja kako je sve to rezultat nečinjenja u prošlosti. Ako ne čistite kuću, usmrdit će se. Dakle, što sad?

Nitko nikada nije reagirao na mjerenje kukuruza, a mjerilo se, nitko nije reagirao na uporno ponavljane uzvike, izgrede i divljanja navijačkih skupina na svim dosadašnjim utakmicama, doma ili negdje u Europi. Nitko, uključujući i sada već bivšeg premijera, ministra obrazovanja, ekipe iz HNS-a, i same predsjednice. Budimo iskreni, kod nas je takvo ponašanje nekako normalno.

Nitko nije reagirao ozbiljnije ni kada je jedan svećenik žene nazvao štracama, ni kada su se apsolutni društveni i politički marginalci usudili miješati u nešto što se zove intima žene i para. Nitko nije ni pomislio reagirati kada su nam servirane promjene Zakona o radu. O radničkim nemirima diljem svijeta nikada nećemo slušati ili čitati onoliko koliko o posljednjim događajima na St. Etiennu. Nitko ne pomišlja reagirati kada ljudi koji su optuženi za krađu i pronevjeru, za financijske malverzacije teške milijune i milijune eura, i koji su čak proveli vrijeme u istražnim zatvorima i još uvijek zapravo čekaju sudski epilog svojih nestašluka, dakle kada se ti isti ljudi usuđuju progovarati o moralu, domoljublju i odgovornosti. I žele postati premijeri. Hej, nitko nije reagirao ozbiljnije ni kad je žena zbog marende u jednom trgovačkom centru dobila otkaz, ona se za svoje pravo morala izboriti sama. Mislim, cure, sve vi koje ste uvrijeđene zbog reklame, možda bi bilo bolje da udružimo snage i zahtjevamo promjene koje će omogućiti ropkinjama u tim istim trgovačkim centrima da barem ne crnče vikendom, kad već ne mogu imati veće plaće. Ima toga još. Važnijeg od reklame.

Svi vi ljutiti, podsjetite se na jednu činjenicu: ove zadnje nerede je izazvala mala grupa idiota i nacionalista. Za idiotizam ne znam, ali nacionalizam su ponijeli od kuće. Ove neprovjetrene, u kojoj se stalno mjere kukuruzi, u kojoj se propituje antifašizam, u kojoj se mrzi svatko tko misli i govori drugačije, u kojoj se s nostalgijom prisjeća i slavi onoga koji je prodao pola Hrvatske fašistima. Ove neprovjetrene u kojoj već odavno ne vrijedi pravilo prema kojem moraš paziti s kim se družiš, slaviš rođendane i fotografiraš se za uspomenu. U zemlji u kojoj vlada ruši sebe samu i usput zavija kako nije dobila pravu priliku za rad. U zemlji u kojoj se novcem kupuje sloboda, bez obzira da li si nekoga pregazio na cesti u divljoj vožnji ili si u jednako divljem poduzetničkom zamahu uništio i pokrao neku tvornicu, a radnike poslao na ulicu.

Nije nacionalni problem prekinuta utakmica. Problem je to što mi ne reagiramo kada uistinu trebamo. Problem je u našoj kolektivnoj pasivnosti prema nemjerljivo važnijim stvarima. Mi smo ti koji stvaramo generaciju zadojenu glupošću, mržnjom i željom za pravljenjem nereda, jer ti pojedinci znaju da se za nerede i širenje mržnje i činjenje svakojakih pizdarija – ne odgovara. Odgovara se samo ako prijeđete preko crvenog na semaforu. Zato nam se događaju prekidi, i tako će biti sve dok ne osvijestimo činjenicu da smo samo mi sami odgovorni za sve što nam se događa. I za nerede na utakmicama.

Usput, dok mi izađemo iz svog kolektivnog afana, e onda ćemo valjda shvatiti i to kako ćemo ovima na odlasku, ovima što su uspjeli sami sebe smaknuti u rekordnome roku, još dugo plaćati njihove nezarađene plaće i ostale povlastice. To je prema zakonu kojeg su nam oni donijeli, a mi se zbog toga nikada nismo pobunili. Nismo stigli, bit će da smo bili zauzeti reklamama ili utakmicama.