Povežite se s nama



Voljela bih iskreno da me se ne tiče, da samo slušam a ne čujem, da me se ne dotiče ništa od ovog ludila u koje tonemo poprilično brzo.

Promatrajući nakupinu testosterona kako se u laganom kasu šeće poljudskom livadom, pokušavam shvatiti motive, ne njegove, nego onih koji su trebali reagirati. Kako uvijek vučem paralele između događaja sadašnjih i prošlih, prisjetila sam se opet one nesretnice iz Osijeka i snažne ruke policajca koji ju pribija o tlo  i potom privodi zbog – prelaska kroz crveno svjetlo na semaforu. Ili onog starca koji je zbog adventskih vjenčića završio s kaznom na čelu. Ili jednog od naših sugrađana kojega su zbog prodaje krumpira  uz cestu u jednom od riječkih kvartova opkolile udružene snage zakona u civilu i uniformi. Ili onih nevoljnika što se punim imenom i prezimenom pojavljuju u rubrikama crnih kronika zbog krađe deset jaja, uvoznih naravno. Ili još jednog našeg sugrađana koji je zbog statusa na društvenoj mreži završio na hlađenju. Ili… Ma, dalo bi se ovako popuniti puno kartica…

Zapravo samo zato sam u nevjerici promatrala šmekerski, neskriveno opušten hod mladog huligana i nekakvu anemičnu reakciju redarske službe i interventne policije.

Bila je to jedinstvena slika stanja nacije, a eto, danas je ta slika dobila i svoj potpis ispod – puštanje na slobodu petnaestorice veličanstvenih napadača na automobile i kombi s riječkim registarskim tablicama, nedaleko Senja. Ne mogu se odlučiti koja je od ove dvije ponuđene činjenice strašnija.

No, s druge strane, pisali smo nedavno o anemičnima i slabovidnima, pa dakle, ako nam takvi kroje život i vode zemlju, nije se za čuditi što se ne vide barikade na cestama, ne razaznaju i prepoznaju napadači pravovremeno i što je teško za huliganima potrčati – ne može se, jebate led, anemija ti svu snagu oduzme. Iz toga se da izvući zaključak kako je anemija – prelazna.

Sve je super i sve je za pet, znamo da i predsjednica voli nogomet, ali o zadnjim incidentima ne priča, jer i ovo je tek jedan u nizu onih na koje ne treba obraćati pretjeranu pozornost, davati mu na važnosti, bla-bla… Javit će se ona za par dana, iste riječi, isti smjer. Samo da popravi trepavice.

A smjer je loš. Jer nekažnjavanje huliganizama bilo koje prirode, od ubijanja jahtama i automobilima, obiteljskog nasilja, međuvršnjačkog nasilja, netrpeljivosti prema drugačijima i drugima, pa do postavljanja kreativnih instalacija nasred cesta, znamo, drugi puta dovest će do još brutalnijih ispada, krvavijih, nasilnijih. I sami ćemo biti krivi, kao društvo u cjelini, zato što ne opominjemo vlast koju plaćamo da radi svoj posao od početka do kraja. I o tome smo pisali: nije problem samo u jebivjetrima na stadionima, problem je i u onima na vlasti. Treba im dati do znanja kako očekujemo da rade, kao i svi mi (koji imamo posao, naravno).

Moj sin navija za Rijeku, ja mogu pročitati ćirilicu, zajedno smo na utakmicama i zajedno psujemo isključivo suce. Izražavamo se slikovito, iako možda manje književno. Kad smo odvojeni ne psujemo, jer samo zajedno smo jači.

O ponašanju ljudi u čoporu pisao je još i Krleža, veliki gospodin Krleža koji je, bez sumnje, također znao ćirilicu. Baš kao i mnogi drugi veliki i za mnogo dobroga zaslužni Hrvati, koji su djelovali u Rijeci jednako kao i u Zagrebu, Splitu, ali i Beogradu…

Da bi čovjek čovjekom i bio, malo je potrebno: širok a zdrav um i veliko srce u kojem zajedno caruju patriotizam, empatija, poštenje.

I dovoljno inteligencije da se zna kako u Rijeci ne rastu vrbe. Na kojima netko visi. Barem ih ja ne vidjeh, ali zato svakodnevno gledam barke kako plove na svim jezicima svijeta. I kojim god pismom da ih napišeš, uvijek isto značenje nose.

Marketing