Sjećam se igranja na Kontu s generacijom i rana na koljenima, dok se još uvijek mogao osjetiti duh stare kavane s kolačima s kojih je bilo teško skinuti čeznutljive poglede. Svako vremensko razdoblje ima neku svoju težinu, sjećanja lijepa i ružna, i naravno, svoju prolaznost. Krajem devedesetih godina bili smo djeca i gledali smo svijet oko sebe sasvim drugačijim očima. Užareni beton u podne i gomila ljudi na velikoj tržnici, riječke ljetne noći uz dašak vjetra i tipičan miris koji dopire iz Mrtvog kanala. Okupljanje pankera kod riječke banke i brojanje kocki na Korzu, jedna po jedna i tako unedogled.

Zatim prvi školski dani kada se stvaraju uspomene, duboke i neraskidive, one kojima se kasnije kroz život uvijek rado vraćamo. Prvi izlasci u srednjoj i osjećaj zaljubljenosti u gimnazijskoj klupi koji okrene cijeli tvoj dosadašnji svijet naglavačke i omogući ti da iskusiš prvi okus pobjede ili poraza.

Ponekad plava i zelena, ponekad siva. Boje u našem sjećanju ovise od dana i zato mi nije cilj da kronološki redam događaje, već da pričam onako kako se sjećam. A dio mojih najljepših sjećanja vezan je upravo za Rijeku, srednjoeuropski i mediteranski grad, grad koji teče, dok nam se u međuvremenu događa život.

Rijeka je avangarda i Kamov, dizalice i zvukovi koji dopiru iz luke, secesija i historicizam, Morčić i multikulturalnost, proliveno vino pomiješano s kolom petkom navečer, poljubac i rastanak, uništeni kišobrani iz kineskog dućana, more i vječna čežnja, sadašnjost i budućnost. Sve su to kockice koje kada se poslože daju sliku identiteta jednog grada i unose boje u ponekad sivu i nepredvidljivu životnu stvarnost.

Kažu ljudi da je s najdražim gradom isto kao i s najdražom ženom i da nikada nećemo moći objasniti ni sebi ni drugima što nas je to tako vezalo. Možda su upravo osjećaji naši glavni pokretači i ne treba ih se bojati, jer vrijeme ne možemo vratiti, ali srećom možemo odigrati svoju ulogu u sadašnjosti i ostati djeca u vremenu, okusiti sreću u malim stvarima i imati želje. Znate već, uvijek smo puni želja, ali malo se od toga ostvari.

I gledam Korzo, u daljini jedan dječak šeće sa svojim nonićem brojeći kocku po kocku, maturanti se zaljubljuju u parkiću pored gimnazije, turisti pokušavaju uhvatiti s fotićem svaki detalj s riječkog sata, penzići nervozno žure prema autobusu, a vrijeme odmiče. Otvara se pogled na more između zgrada, more koje spaja obale i luke i povezuje ljude, more kao način života i osjećanja.

Rijeka teče dalje sa svim svojim manama i vrlinama, a ja pišem priču, priču u bojama. Ponekad plava i zelena, ponekad siva. I ne želim pričati onako kako se dogodilo, uzet ću samo ono što je srcu najbliže i ispričat ću je onako kako je se sjećam…