Svi mi imamo od malena nekakve želje čiji se broj s godinama smanjuje i na kraju uvijek ostaju one za koje smatramo da su nekako najrealnije i da ih vrijedi pokušati ostvariti u  stvarnom vremenu koje je ispred nas.

Kada sam bio na praksi kao diplomirani profesor kemije u jednoj školi u Ljubljani, pitao sam par učenika na kraju sata, zašto su toliko nezainteresirani za nastavnu cjelinu koju je tada obrađivala njihova profesorica. Dobio sam odgovor : „ A to vam je to zajebano razdoblje u kojem se nalazimo“. Ta rečenica dugo mi se motala po mislima, a onda sam prevrtio film u prošlost, sjetio se svojih gimnazijskih dana i nije mi dugo trebalo da shvatim da sam sve to i sam prošao, prokleti Déjà vu. Nezainteresiranost, zaljubljenost, avanture, dinamika emocija i sve ostalo što dolazi u paketu zvanom adolescencija. I sada, pet godina poslije, upravo sam ja taj koji gleda na to „ zajebano razdoblje“ nekim sasvim drugim očima.

Što se to toliko promijenilo u tih pet godina, zar je zbilja odgovor na to pitanje- odrastanje. Ako je tako, zar se onda zaista gubi entuzijazam, iskrene emocije, tvrdoglavost, snovi. Ti prijelazi iz jednog životnog razdoblja u drugo, iz jednog školskog sistema u drugi, uvijek su na neki način mijenjali i našu sliku i percepciju stvarnosti. Pet godina unazad nije mi bila ni na kraju pameti pomisao da ću se jednoga dana naći s druge strane katedre i to ni manje ni više nego kao profesor kemije, jedan od onih predmeta u kojem je vrlo često pitanje učenika : „ A kada će ispravak !?“.  Ovih sam dana sreo starog prijatelja iz osnovne škole, rekao mi je da se zaposlio kao pitur, da je zadovoljan i da zbilja uživa u onome što radi.

Nekako sam poslije tog razgovora shvatio da nas taj ubrzani tempo života i pritisci koji dopiru sa svih strana, poput „ Završi fakultet u roku!“, „Ako budeš imao takve ocjene, jedino što ćeš moći raditi je čistiti ulice!“ , „ Svi su od tvoje generacije napredovali, jedino ti zaostaješ!“ toliko opteretili i izbacili iz putanje da smo i sami postali podložni autoritetima i izgubili ono nešto kreativno, djetinjasto i tvrdoglavo u sebi. Nešto poput samoispunjenja i sreće, znajući da radimo ono što volimo bez ikakvih pritisaka. Netko je jednom rekao kako sretna mlada osoba nema potrebe da radi nered i kako bi upravo ona bez ikakve vanjske prisile bila sposobna voditi kreativni, ispunjujući, zreli odrasli život.

I zato me je uvijek mučilo to pitanje odrastanja i svega što dolazi nakon, upravo taj strah zbog gubitka svega što sam imao u tom razdoblju, a to su iskrene emocije, kreativnost, tvrdoglavost i tisuću želja. Često puta se zapravo žurimo odrasti i ostvariti snove drugih jer je tempo života takav da nas gura dalje, a onda se kasnije kroz život vraćamo i razmišljamo di smo pogriješili.

Izgleda da nisam pogriješio kada sam se odlučio vratiti u to „ zajebano razdoblje“ s početka teksta i čini me sretnim upravo pomisao da ću ovog puta ja moći odigrati tu važnu ulogu u životu mlade osobe i samim time nastojati da svijet bude barem malo bolji.

A snovi, uvijek nas prate u stopu, oni su  naša snaga, strpljenje, strast i tu su da ih svojom voljom pokušamo ostvariti.