Barokna opera ponovo se našla na repertoaru opere HNK Ivana pl. Zajca, ovoga puta gledali smo ranobaroknu operu Henryja Purcella Didona i Eneja. Režiju potpisuje Mirva Koivukangas dok je glazbeno vodstvo povjereno jedinom istinskom domaćem stručnjaku za ranu glazbu maestru Tomislavu Fačiniju. Kao prvo valja progovoriti o scenografiji koja je bila skromna, ali pogođena donijela je pravo scensko ozračje baroka, jer kada god se neka opera tog tipa postavi na scenu to uvijek donosi posebnost operne večeri. Za scenografiju je zaslužna Paola Lugarić dok kostimografija je također dobro pratila radnju ali i psihološke aspekte likova. To se posebno odnosi na lik Didone  ali i za vještice čija je negativna nit bila odlično ocrtana kostimografijom Manuele Paladin Šabanović. Osku Heiskanen je zaslužna za scenski pokret ove produkcije. E sad scenski pokret je u aspektima plesa i kretanja po pozornici bio previše potenciran pa je to sve skupa ličilo na nepreglednu gužvu. Dok s druge strane prizori vještica i čaranja je bio odlično i scenično donesen, pomalo stereotipno kao da gledamo Machbeta.

Što se tiče malog orkestra, koji je bio postavljen u orkestralnu jamu ali na povišenom, maestro Fačini znalački je vodio operu trudeći se naglasiti sve aspekte partiture te istodobno pratiti emotivne zakutke Didodine ljudske drame. Tomislav Fačini se ovom prilikom našao i u ulozi čembalista donijevši continuo dijelove naglašeno i s mnogo predanosti, dok se kompletnom orkestralnom corpusu može zamjeriti poneki nedefiniran i nečist ton. Zbor je uvježbala Nicoletta Olivieri pod čijim je vodstvom zbor procvao i u već nekoliko produkcija u Zajcu pokazao se kao pouzdan partner izuzetne ujednačenosti i masivnog sonornog tona. Što se tiče solista krenimo od Didonine družice Belinde koju je sigurnim i milozvučnim tonom donijela Morana Pleše nadalje Ana Majdak je bila Druga žena, ulogu je također svojim lijepim mladenačkim sopranom donijela kvalitetno i upečatljivo. Eneja Marka Fortunata bio je oblikovan suzdržanim tenorskim zapjevom. Sonja Runje je bila Čarobnica zamjetnog glasa i scenske pojave, iznijansiranih pianissima.

Manje uloge tumačili su: Prva vještica Morana Pleše, Druga vještica Iskra Stanojević, Duh Franko Klisović i Mornar Saša Matovina. Didona je bila Ivana Srbljan koja je ulogu nosila vrhunski u svakom pogledu kako glasovnom tako i scenskom pjevala je vrlo lijepo njezin glas pratio je emociju a topli ali moćni mezzo  ispunio je kompletnu veliku kazališnu dvoranu. Nadalje bio ju je užitak gledati kako prolazi kroz zakučast labirint Didoninih strahova i patnji. Nadalje redateljica je Didoni nabila Sigefriedovski kompleks ( Sigefried Richarda Wagnera je svih 6 sati trajanja opere na pozornici) no to postaje pomalo tradicija riječkih produkcija, slična je situacija bila s Aidom u Opatiji prošlo ljeto, to je ovdje dobro ispalo jer se predstava potpuno utemeljena na Ivani Srbljan tj. Liku Didone.

Vrhunac večeri svakako je bio završni prizor kada Didona umire, svoju tužaljku pjevala je s tragičnom emotivnom niti u glasu koja je bila gotovo opipljiva, na sve to se nadovezao odličan zbor i tako su svi zajedno zaslužili zdušni bravo kada se zastor spustio. Iako su predstave Didone i Eneje gotove za ovu fazu ova opera može poslužiti kao izvrsna platforma za populaciju te glazbeno scenske vrste iz dva razloga: prvo kratka je svega sat vremena traje i  drugo to je barokna opera s početka opere kao izvedbene vrste, a treba početi iz početka kad se nešto uči i nastoji zavoljeti.