Koncert “Čežnja za vječnošću” u sjećanje na maestra Miroslava Homena

Posljednji koncert prije zatvaranja zbog pogoršane epidemiološke situacije u HNK Ivana pl. Zajca posvećen je  preminulom maestru Miroslavu Homenu. Prije koncerta publici su se obratili intendant HNK Ivana pl. Zajca Marin Blažević, ravnatelj Opere Filip Fak i sin maestra Homena, također dirigent Robert Homen. Govornici su uz biografske crtice govorili i o svojim osobnim sjećanjima na maestra, a posebno emotivno bilo je obraćanje sina Roberta. Miroslav Homen došao je u Rijeku 1992. godine iz Sarajeva koje je bilo pod opsadom. Njegovo djelovanje u Rijeci obilježeno je iznimnim umjetničkim dometima. Po dolasku u Rijeku obnašao je dužnost ravnatelja Opere, a nakon toga bio je šef-dirigent orkestra sve do odlaska u mirovinu 2006. Godine. Pjevači koji su imali prilike raditi s mo. Homenom i danas s osobitim zanosom pričaju o projektima i umjetničkim vrhuncima koje su doživjeli i proživjeli uz pokojnog maestra.

Koncert prigodnog naziva „Čežnja za vječnošću“ predstavio je publici opsežan program, nastupio je Riječki simfonijski orkestar pod vodstvom šefa-dirigenta Valentina Egela. Središnji dio programa pripao je oboistu i članu orkestra Antoniju Halleru koji je uz Riječki simfonijski orkestar svirao Koncert za obou i mali orkestar u D-duru Richarda Straussa. Haller se pokazao kao izniman solist preciznog sviračkog nerva, zvukovi njegove oboe bili su meki i oštri, milozvučni ali dovoljno intenzivni kako bi dočarali zamisli njemačkog skladatelja. Mo. Egel pružio mu je preciznu podršku posebno proračunatim tempima kojima je išao na ruku solistu. Pratiti solista u svim njegovim agogikama nije uvijek laka zadaća međutim Valentin Egel, unatoč svojoj mladosti, pokazuje sjajan talent i dovitljivost za dirigentskim pultom. Antonio Haller otišao je s pozornice uz gromoglasan pljesak (reducirane) publike. S obzirom na epidemiju covid19 Antonio Haller nastupio je omeđen pleksiglasom. Dodajmo da je na jednom od posljednjih koncerata prije lockdowna Berlinska filharmonija izvodila upravo D-dur oboa koncert Richarda Straussa, solist na oboi bio je Jonathan Kelly, dirigirao je Simon Rattle.

Drugi dio koncerta protekao je u znaku Simfonije br.41 „Jupiter“ Wolfganga Amadeusa Mozarta u C-duru. Valentin Egel intonirao je prpošan pristup u bržim stavcima simfonije, dok je u polaganijim fragmentima Mozartove partiture ponovo pokazao svoj nepatvoren talent za polaganija tempa i vječitu melodiju, nama posebno drag. Trudio se da glazba teče u ujednačenom ritmu, a prijelazi između tempa odlikovali su se mekom fluidnošću. Violinski corpus doživio je svoj vrhunac u Mozartovoj posljednjoj simfoniji. Angažiranost limenih puhača solidno je upotpunila cjelinu. Riječki simfonijski orkestar nas je lijepo proveo posljednjom simfonijskom partiturom majstora iz Salzburga.

Prije Mozartove Jupiter simfonije slušali smo Metamorfoze za gudače Richarda Straussa koje su se, na momente, pokazale kao iznimno tvrd orah za naš orkestar, bez obzira na to dionica violončela zvučala je zaista vrhunski, za to zasigurno je zaslužan povratak Petra Kovačića u orkestar. Osim navedenog u Metamorfozama ponovo je do izražaja došao talent mo. Egela za polaganija tempa.

Koncert se dičio kružnom programskom logikom jer su izvedene alfa i omega Mozartovog simfonijskog opusa, prva i posljednja simfonija. Kako bilo da bilo prva simfonija u Es-duru bila je najslabija točka programa s poprilično neurednim zvukom orkestra, izuzev drugog stavka Andante.

Nadamo se da će se epidemiološka stabilizirati i da ćemo ubrzo opet slušati glazbu i gledati predstave  u gledalištu Zajca.