Bezvremenska priča o šest pariških boema i jednoj nevinoj i čistoj ljubavi, koju je uništilo siromaštvo, nakon tri desetljeća vratila se na pozornicu HNK Ivana pl. Zajca, od posljednje izvedbe koja je bila, prema programskoj knjižici, 1988. godine. Premijera nove inscenacije održala se, pred gotovo punim gledalištem 23. listopada. Kao prva operna premijera ove sezone. Orkestrom i zborom HNK ravnao je Ville Matvejeff dok je redatelj ovom prilikom bio Amerikanac Fabrizio Melano, svojevremeno redatelj u Metropolitan operi u New Yorku. Mimi, švelju čista srca pjevala je sopranistica Anamarija Knego koja je od samog početka pokazala studiozan pristup ulozi te ju je donijela vrlo minuciozno svjesna važnosti uloge u kojoj je ovom prilikom debitirala.

U interpretacijskom smislu visine su joj bile zapažene i spretno ukomponirane u cijeli kontekst dok su pianissima bili povremeno previše tihi. Njezin partner bio je Slovenac Aljaž Farasin koji je zaljubljenog ali ljubomornog pjesnika Rodolfa pjevao podosta oprezno ali su mu  visoki tonovi bili čisti i odmjereni, te je prateći zamisli redatelja Melana nastojao donijeti lik po mjeri produkcije. Najljepši dio večeri bio je kraj prvog čina, kako Bohemu i priliči, a to je  moment kada se dogodi ljubav, nakon arije Che gelida manina Farasin je dobio pljesak na otvorenoj sceni na što se nadovezala diskretna ali lijepa interpretacija Anamarije Knego s arijom Si. Mi chiamo Mimi, da bi sve eksplodiralo u predivnim visinama i istinskom pučinijevskom zanosu O soave fanciulla, cijelo kazalište kao da je plivalo u tom momentu u moru ljubavi i zanosa koji može samo opera donijeti u tako intenzivnoj formi. Robert Kolar kao Marcello iako je na početku zvučao malo indisponirano do kraja predstave to se izgubilo i rafiniranim baritonskim zapjevom doveo je predstavu do kraja. Tu posebno treba istaknuti dobru scensku igru između Kolara kao Marcella i Vanje Zelčić kao kokete Musette.

Što se Mussete tiče Vanja Zelčić pjevala je Mussetu vrlo poosobljeno ali korektno možda njezin glas nije pun pogodak za Mussetu jer Vanja Zeličić ima više operetni timbar glasa što je savršeno za npr. Rosalindu u Šišmišu, dok Musseta  s druge strane traži veću čistoću glasa, jer istina je da je uloga skokovita ali ima i vrlo važnih legato fraza. Schaunard Darija Brenchica  se malo izgubio u mnoštvu likova i prošao gotovo nezapaženo dok je u pjevačkom smislu školski odrađena rola. Colline Luke Ortara je pronašao svoje mjesto na sceni a posebno je bila dojmljiva njegova interpretacija arije o kaputu, iako ju je pjevao nenametljivo savršeno se uklopila u priču. Bio je tu i čitav niz epizodista koji su bili na visini zadatka a to su: Sergej Kiselev, Davor Lešić, Saša Matovina, Darko Matijašević i Nikola Nedić. Zbor je uvježbala Niccoleta Olivieri, zvučao je vrlo razigrano i donio široku paletu različitih tonova i boja  te tako vrlo uvjerljivo prikazao razigrane ulice Pariza na Badnju večer, unatoč minimalističkoj scenografiji. Redatelj Fabrizio Melano koji je ujedno i scenograf napunio je predstavu amblematskim režijskim formama La Bohema a to su primjerice dvije situacije u prvom činu, piramidalna konstrukcija likova (jedan na stolu pjeva, dok druga dvojica stoje dolje svaki s jedne strane). Druga takva situacija traženje ključa i ljubavni duet na kraju prvog čina. Točno te situacije vidimo i u možda najpoznatijoj produkciji svih vremena La Bohema u režiji Franca Zeffirelija, postavljenu 1968. u Scali u Milanu dirigent je bio Herbert von Karajan.

Unatoč minimalističkoj scenografiji ljudski odnosi su bili odlično razrađeni a to je posebno došlo do izražaja na važnom mjestu u 3. činu kada na pozornici vidimo četvero ljudi i dvije različite emocije koje se ocrtavaju u oksimoronskom kvartetu različitih glasova te emocija naznačenih u partituri. Što se tiče kostimografije Manuele Paladin Šabanović nije sasvim jasno što se s njom htjelo postići jer ovo je u suštini klasično čitanje Bohema ali to kostimografija nije pratila te je ostala nedefinirana. Dirigent Ville Matvejeff je studiozno proučio partituru te je naglasio važne momente ali istovremeno dao i glazbenu protočnost operi. Puhačka sekcije je bila odlično uživljena, isto tako orkestar je od samog početka zvučao uigrano što je kod La Bohema od velike važnosti jer se treba na samom početku kroz glazbu prikazati pucketanje vatre u malenoj pećici. Naglasimo još da su violine vrlo lijepo u 4. činu oplakivale umiruću Mimi.

Za kraj posebne pohvale  Dječjem zboru Kap, mali pjevači svoju dionicu izveli su razigrano (kako djeci i doliči) i intonativno korektno. Sve u svemu radi se o korektnoj postavi omiljenih Bohema te se isplati otići pogledati predstavu. Također ovih dana je na repertoaru Massneov Werther s istim autorskim timom, a nakon ovih izvedbi se neće neko vrijeme izvoditi tako da bi to trebalo popratiti, radi se također o kvalitetnoj produkciji. Vrijedi čekati i buduće operne produkcije Melana i Matvejeffa u Rijeci, živimo u nadi da će ih biti.