Lupi Alvir: Najljepši je trenutak kad se nekadašnji mali gledatelji vraćaju s vlastitom djecom

Gradsko kazalište lutaka Rijeka već desetljećima zauzima posebno mjesto u kulturnom životu grada. Za mnoge je ono prvo kazalište u koje su ikada ušli, prostor u kojem su odrastali, maštali i učili gledati svijet drugačijim očima. Ove godine to kazalište obilježava jedan važan jubilej – 30. Reviju lutkarskih kazališta, festival koji je tijekom triju desetljeća prerastao iz skromne manifestacije u jedan od najznačajnijih lutkarskih događaja u Hrvatskoj i šire. O tome što ovih trideset godina znači za samu instituciju, kako se Revija mijenjala, što donosi ovogodišnji program te kakvu ulogu lutkarstvo ima u odrastanju djece, razgovarali smo s ravnateljicom Gradskog kazališta lutaka Rijeka, Magdalenom Lupi Alvir.

Ove godine obilježavamo 30. Reviju lutkarskih kazališta. Što za vas predstavlja ovaj jubilej — kontinuitet, ponos, obavezu ili novu odgovornost prema publici?

“Na neki način sve navedeno. Revija lutkarskih kazališta održava se već 30 godina u kontinuitetu, čak smo i u vrijeme pandemije, kada se većina kazališnih festivala održavala isključivo on-line, izvodili predstave uživo. Osim silnog ponosa i uzbuđenja, velikog truda, rada i predanosti svih prethodnih ravnatelja Gradskog kazališta lutaka Rijeka i ondašnjih te današnjih djelatnika Kazališta, za koje je ovo iznimno velik programski, organizacijski i produkcijski izazov, ovako značajan jubilej uvijek nosi i ogromnu odgovornost prema publici.

Revija nudi jedinstven uvid u recentno domaće i svjetsko lutkarstvo te sa svakim svojim izdanjem nastoji pokazati što raznolikiji broj lutkarskih predstava, različitih poetika i tehnika te pri tom predstaviti suvremene tendencije u lutkarstvu. No treba istaknuti da se Revija obraća publici svih generacija, od najmlađih do odraslih, čime pokazuje nebrojene mogućnosti lutkarstva kao inovativnog, maštovitog i često provokativnog medija. Našoj publici važno je omogućiti kvalitetu i kontinuitet programa, zadržati njegovu raznolikost i doprinijeti što većoj dostupnosti, bilo organiziranim dolascima vrtića i škola ili građanstva, odnosno slobodnoj prodaji.”

Kako je Revija mijenjala svoj identitet tijekom tri desetljeća i što je, po vašem mišljenju, održalo njezinu važnost na hrvatskoj lutkarskoj sceni sve ove godine?

“Revija je od male, skromne manifestacije koja je pokrenuta prigodom otvaranja obnovljene zgrade Gradskog kazališta lutaka Rijeka 1996. godine, sa svega nekoliko domaćih lutkarskih kazališta koja su tada nastupila na njoj, s vremenom prerasla u veliki i respektabilni međunarodni lutkarski festival, jedini takve vrste u Primorsko-goranskoj županiji i nekoliko okolnih županija.

Kroz godine ona je sve više obogaćivala svoj program, bila sve raznovrsnija u ponudi predstava i sve obimnijeg popratnog programa, te bih tu posebno istakla sjajnu 20.reviju. Programski je posebno rasla i širila se u godinama uoči domaćinstva Rijeke kao Europske prijestolnice kulture 2020. Na tome tragu, kao dio nasljeđa EPK, kroz Reviju i danas nastavljamo brojne suradnje s kazalištima EPK gradova ili pak europskih Dječjih kuća. Posljednjih godina sve više osluškujemo što donose suvremene tendencije u lutkarstvu te pozivamo i pomalo drugačije programe, poput primjerice interaktivnih predstava za bebe i najmlađe, kao i ostalih zanimljivih suvremenih formi izvedbenih umjetnosti.

Revija danas pozicionira Rijeku na važnu lutkarsku i kazališnu kartu ne samo hrvatskog lutkarstva, već svakim novim izdanjem sve više i regionalnog, međunarodnog, otvara prostor za suradnje, obogaćuje kazališnu i kulturnu scenu grada.”

Što očekuje publiku u ovogodišnjem programu i postoji li ta jedna posebna nit koja povezuje odabrane predstave i gostovanja?

“Namjerno smo išli na više niti pokazujući koliko je suvremeno lutkarstvo raznoliko, inventivno, intrigantno, inspirativno i koliko se ono danas sve zanimljivije i intenzivnije isprepliće s drugim umjetničkim vrstama, namjerno probijajući žanrovske granice i okvire.

Ovogodišnji glavni program kojega čini 14 kazališta iz Hrvatske, SAD-a, Francuske, Njemačke, Slovačke, Slovenije i Srbije podijelili smo u dvije skupine, onaj za najmlađe te za školarce, mlade i odrasle, čime nastavljamo razbijati predrasudu da je lutkarstvo namijenjeno isključivo djeci. Selekcija ovaj put donosi veliki broj zanimljiivih predstava suvremenog lutkarstva upravo u tom segmentu, kojega smo posebno htjeli predstaviti našoj publici u okviru jubilarne Revije.

S druge strane, naš je fokus primarno na predstavama za najmlađe, te je program za njih pomno biran s mišlju da je lutkarstvo prostor igre, slobode, mašte i zajedništva, što je posebno važno za današnju djecu.

Sa svakom Revijom nastojimo predstaviti različite lutkarske poetike i različite tehnike. Ove godine su osim klasičnih lutki, teatra sjena i predmeta, zastupljeni inventivni pristupi kroz spoj lutkarstva i japanskog butoh plesa, lutkarstva i stripa, ilustracije, stop animacije s minijaturnim figurama i maketama, sve do lutkarskog kabarea.

Predstave za starije uzraste zrcale brojne aktualne teme današnjice poput klimatskih promjena i prirodnih katastrofa, no i intimnih osobnih ispovijesti ljudi koji pokušavaju opstati na svojim otocima (predstave Misto di raste lavandulili , RMS Titanik, odnosno Transport: Teret i Odlazak). Tu je i neobična fascinacija ljudskim tijelom kao čudesnim strojem u Koncertu tijela te impresivna igra života i smrti u Tria Fati.

U predstavama za najmlađe govorimo o hrabrosti, odrastanju, pronalasku doma, empatiji, pronalaženju sebe, važnosti zajedništva te poticanju mašte i radosti igre u predstavama Ovo sam ja, Tvorci sjena, Reci AAA-Mali lav i veliki strah, Umišljena mišica, Crvenkapica, Četiri čudesne nezgode, Vuk koji je ispao iz knjige i Slatke riječi.”

Koliko Revija doprinosi stvaranju nove publike i je li ona danas prepoznata i kao prostor razmjene ideja među umjetnicima, a ne samo kao festivalski događaj za gledatelje?

Apsolutno. Revija je za neke umjetnike bila poticajna da se krenu profesionalno baviti upravo lutkarstvom. Na Reviji, kao i u našem kazalištu, imamo i neke vjerne gledatelje i velike ljubitelje lutkarske umjetnosti koji pohode sve naše predstave, bez obzira da li su one namijenjene djeci ili odraslima! S druge strane, Revija predstavlja i platformu za razmjenu i protočnost ideja, mjesto susreta, umrežavanja s drugim kazalištima i festivalima. Ove godine Reviju će pohoditi veliki broj inozemnih gostiju – selektora, umjetničkih ravnatelja kazališta i festivala te čelnih ljudi svjetske krovne lutkarske organizacije UNIMA.”

Gradsko kazalište lutaka Rijeka godinama je prvo kazalište u životu mnoge djece. Koliko je snažan taj trenutak i osjećate li ponekad težinu odgovornosti koju takva uloga nosi?

“Naravno da osjećamo težinu odgovornosti, bez obzira o kojem se uzrastu publike djece radi. Jer djetetu u našem gledalištu moramo pružiti primjeren, kvalitetan sadržaj razumljiv njegovom uzrastu, no isto tako uvijek u svijesti imati činjenicu da djeca u kazalištu zaslužuju i primjeren estetski doživljaj. Tako smo u našem repertoaru posebno osmislili obiteljski program tzv. doživljajnog kazališta, odnosno kazališta „u pelenama” koje je bebama prvi susret s kazalištem i umjetnošću uopće i to je jedno od najljepših i najdragocjenijih iskustava koje smo imali prilike doživjeti.”

Generacije djece odraslih su uz vaše predstave. Osjećate li se danas ta emocionalna veza publike i kazališta — vraćaju li se nekadašnji mali gledatelji kao roditelji i odrasli ljubitelji lutkarstva?

“Uvijek, i to je poseban čar i kvaliteta, i na kraju emocija kakvu samo lutkarsko kazalište može imati. Roditelji i nonići koii dolaze sa svojom djecom i unucima često se prisjećaju predstava svoga djetinjstva. Upravo se ova kazališna sezona koju smo posvetili velikom pjesničkom i lutkarskom bardu Luku Paljetku, odvija pod motom „Kuća jezika djetinjstva“, i ta parafrazirana Lukina rečenica točno opisuje kakvo je mjesto lutkarsko kazalište te koje značenje ono ima za svoju publiku.

Nedavno sam na upit jedne mame o predstavama na Reviji krenula objašnjavati koje su primjerene za uzrast njezine kćerkice i ona mi je na to rekla: ne pitam za kćer, pitam za sebe jer obožavam dolaziti na lutkarske predstave! To nam je najveći i najljepši mogući kompliment i potvrda našeg rada.”

Djeca današnjice odrastaju uz ekrane i brži sadržaj. Što kazalište može ponuditi kao protutežu i mijenja li to način na koji birate estetiku, ritam i dramaturgiju lutkarskih predstava?

“Znamo da je lutkarstvo iznimno važno u razvoju djeteta jer dijete lutku doživljava kao „stvarnu”, preko nje rješava svoje probleme, iskazuje emocije. A posebno je važno upravo za današnju generaciju djece koja su sve više prikovana uz ekrane. Naravno da ta činjenica mijenja i pristup gledateljima jer djecu na jedan drugačiji način pozivamo u svijet kazališta, koje je i poticajni prostor igre i jedinstvenog dijeljenja zajedničkog doživljaja predstave, nudeći im sadržaj koji ih se tiče. Zapravo danas sve više moramo znati iznaći nove pristupe u obraćanju djeci, i u tom smislu mislim da ih s našim programima – ne samo predstavama, već i primjerice, posebno osmišljenim edukativno-umjetničkim i radioničkim projektima za škole poput „Lutkofora” ili „Teatromanije” – ipak uspijevamo „odljepiti” od površnih brzih sadržaja kojim su bombardirani u virtualnom svijetu. Zanimljivo je i da današnje generacije jednako uživaju u poetičnim predstavama neobičnijeg ili drugačijeg sadržaja od klasičnih bajki i lektira ili pak estetici i drugačijem ritmu naših „lutkarskih evergrina” poput „Tri praščića” koji su kao naša najdugovječnija predstava na repertoaru još od 1977. godine, te su i danas i dalje jednako omiljeni!”

Koliko je izazovno održavati stabilan repertoar u manjim kazališnim kućama i ovisi li razvoj lutkarskog kazališta previše o financijskim okvirima i kulturnoj politici, a premalo o idejama?

“U najmanju ruku je vrlo izazovno. Nažalost, financijski okviri i manjkavost ili nepostojanje kulturne politike često utječu na program, odnosno prije bih rekla da ga sputavaju. Moram reći da sam se sa svojim suradnicima uvijek vodila idejama koje su uspijevale nadići stegu tih okvira, iznaći načina da se s minimalnim uspije puno napraviti, no to je često na duge staze iznimno zahtjevno i iscrpljujuće. No, unatoč tome, u našem Kazalištu ne nedostaje dobrih ideja i načina kako ih sprovesti u još bolju praksu.”

Smatrate li da je lutkarska umjetnost dovoljno prepoznata u hrvatskom kulturnom sustavu ili je i dalje potrebno boriti se za vidljivost i razumijevanje njezine vrijednosti?

“Iako se kod nas već generacijama lutkara puno i intenzivno radilo na vidljivosti i značaju lutkarstva, iako već dvadeset godina postoji i Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku s nekoliko studija iz područja lutkarstva, ono je nažalost i dalje nedovoljno prepoznato i valorizirano. Iako je riječ o vrlo specifičnoj i deficitarnoj umjetničkoj grani, lutkari stalno moramo upozoravati koliko je taj medij važan, ne samo u periodu djetinjstva i odrastanja.”

Koji smjer razvoja vidite za GKL Rijeka u godinama koje dolaze — umjetnički, produkcijski i u odnosu s javnošću?

“Za naše lutkarsko kazalište priželjkujem prije svega bolje prostorne uvjete rada i bolju kazališnu dvoranu za našu publiku koja to apsolutno treba, jer je neadekvatna kazališna zgrada naš dugogodišnji problem. Mislim da naše Kazalište, koje je, bez lažne skromnosti, jedno od najnagrađivanijih kazališta za djecu i trenutno najnagrađivanije lutkarsko kazalište u Hrvatskoj, to apsolutno zaslužuje. Također, nadam se da će godine pred nama donijeti ne samo bolja materijalna prava za djelatnike u kulturi čiji su dio i djelatnici GKL-a, već i nužna kadrovska pojačanja s obzirom na podkapacitiranost stručnog kadra za ovako obiman i kompleksno zamišljen program kazališnih sezona te dvaju festivala, Revije lutkarskih kazališta i Tobogana, koja su u našoj organizaciji i suorganizaciji. Umjetnički i dalje vidim samo daljnji rast GKL-a kao vodećeg lutkarskog kazališta u Hrvatskoj.”

Što biste željeli da dijete koje danas prvi put uđe u vaše kazalište osjeti i ponese sa sobom kada izađe iz dvorane?

“Uzbuđenje dijeljenja jedinstvenog trenutka kazališne predstave koja se za njega odvija sada i ovdje i odlazak sa željom za što skoriji povratak.”

Kada biste u jednoj rečenici morali opisati misiju riječkog lutkarskog kazališta — kako bi ona glasila?

“Kazalište koje osnažuje male gledatelje da s njim rastu u dobre ljude.”