Nakon 27 godina od pozornice se oprostila baletna prvakinja Cristina Lukanec

Na kraju izvedbe baleta „Orašar“ u petak, 10. prosinca, emocije su preplavile i riječku pozornicu i gledalište kao rijetko kada. Bio je to oproštajni nastup baletne prvakinje Cristine Lukanec koja se, kako je podsjetila ravnateljica Baleta Maša Kolar, nakon punih 27 godina umjetničkog rada i brojnih nezobaravnih kreacija na pozornici HNK Ivana pl. Zajca, oprostila od svog ansambla i svoje publike. 

Večer puna topline i ganuća zbog čega mnogi nisu mogli suspregnuti suze, ali i puna zahvalnosti predivnoj baletnoj umjetnici za svaki otplesani trenutak pred riječkom publikom, započela je videom s ulomcima iz Cristininih predstava, podsjetnikom na jednu impresivnu karijeru – Cristininom plesnom pričom.
Njen kolega i scenski partner Andrei Köteles s kojim je puno puta dijelila pozornicu – kad je naprimjer ona bila Ana Karenjina on je bio Vronski, kad je ona bila Julija on je plesao Romea – prisjetio se njihovih zajedničkih početaka. Upoznali su se još kao desetogodišnjaci u baletnoj školi u rodnoj Rumunjskoj, a onda su se ponovno sreli 1994. godine u Rijeci gdje su se oboje pridružili baletnom ansamblu, a već 1995. nastupili su prvi put kao plesni par a potom i još puno puta.
„Bila mi je čast. S ovakvom partnericom lako je biti dobar plesač“, rekao je Andrei i poželio joj jednako uspješnu pedagošku karijeru.

Uspjeh u pedagoškom radu te da što prije svoje učenice i učenike vidi na pozornici „Zajca“ Cristini je poželio i intendant Marin Blažević. „ Prema Aristotelu svaka priča ima svoj početak, sredinu i kraj. No uvjeren sam da ovo nije točka i nije kraj fascinantne plesne priče već samo jedan zarez“, rekao je intendant Blažević i zahvalio Cristini Lukanec „na svakom danu i svakom trenutku u našem kazalištu“.

A ona je pak zahvalila svima koji su omogućili da se s pozornice, u kostimu, obrati svojoj publici. „Ne bih mogla otići a da ne pozdravim vas jer bez vas ne bih bila ja. Do viđenja, vidimo se u gledalištu“, pozdravila je Cristina Lukanec svoju publiku, a prepuno gledalište pozdrav joj je uzvratilo dugim gromoglasnim pljeskom stojeći na nogama.

Cristina Lukanec, tada Dicu, u riječko je Kazalište stigla odmah po završetku baletnog školovanja u rumunjskom gradu Cluj Napoka. Vrlo brzo pokazala je potencijal iznimno perspektivne plesačice što joj priskrbljuje velike solističke uloge zbog čega je uskoro postala nositeljicom riječkog baletnog repertoara, podjednako uspješno u klasičnom, neoklasičnom i modernom repertoaru, i miljenicom publike. Tijekom svoje karijere na riječkoj je sceni radila s brojnim koregrafima kao što su Vesna Butorac Blaće, Norman Dixon, Henrik Neubauer, Slavko Pervan, Dinko Bogdanić, ali i sa Milkom Šparemblekom, Gagikom Ismailianom, Edwardom Clugom, Stašom Zurovcem, Matteom Levaggijem, Luisom Sousom, Patrickom Delcroixom, Ronaldom Savkovićem, Giuseppeom Spotom, Maurom De Candijom…

Od brojnih predstava u kojima je nastupila navest ćemo samo one koje je ona sama izdvojila: “Čudesni mandarin”, “Ana Karenjina”, “Carmen”, “Diskretni šarm buržoazije”, “La valse”, “Šeherezada” , “Pjesma nad pjesmama”, “Heroj je umoran”. “Neke su bile pune strasti i snažnih emocija, neke posve drugačije i nove, a neke naprosto lijepe i lijek za dušu”, rekla je Cristina.