Prije nekoliko dana je u opatijskoj dvorani “Marino Cvetković” održan koncert pod nazivom “Večer klapa za srce i dušu“. Veliki sam ljubitelj klapa i klapskog pjevanja, ustvari ljubitelj sam svega što je na neki način tematski povezano s morem i otocima. Nikada to ne skrivam, naime smatram to kao dio svog vlastitog identiteta.

No ostavimo to na kratko po strani. Ovih dana pročitao sam zanimljivo istraživanje o kulturnim potrebama i kulturnom kapitalu mladih u većim urbanim sredinama na jadranskoj obali. Doktori znanosti, sociolozi sa zadarskog sveučilišta, prikazali su rezultate istraživanja o učestalosti posjećivanja kulturnih sadržaja u Rijeci te usporedbu s drugim gradovima. Posebno me privukao onaj dio koji govori o glazbi kao djelu tog kulturnog sadržaja.

Zanimljivi su upravo rezultati ankete koja je provedena među 555 srednjoškolaca u Rijeci, prema kojoj u gradu koji ima tradiciju rockerske orijentacije čak 69 posto učenika nikada nije posjetilo nijedan rock koncert.

Često se hvalimo kako smo jedan od najtolerantnijih gradova u Hrvatskoj, ponosni smo na svoju slavnu industrijsku baštinu, a ne činimo ništa da se spasi ono malo što je od nje ostalo. Isto tako, ponosni smo i na sve one povijesne godine riječkog rocka kojeg smatramo sastavnim djelom gradskog identiteta. Međutim, čini mi se da je taj isti rock danas nešto što se sustavno nameće mlađoj generaciji kao neka obaveza, a glavni argument tome je „dugogodišnja rockerska orijentacija u Rijeci“ i povijesni kontekst popularnosti tog glazbenog žanra u gradu na Rječini.

Vremena se mijenjaju, pa tako i generacije i generacijski trendovi koji iz godine u godinu donose nešto novo. Nove generacije mladih promijenile su glazbeni ukus, čak 72 posto ispitanika pokazuje interes za koncerte domaće zabavne glazbe: npr. Severina, Jelena Rozga, Lidija Bačić.

Također je zanimljiv  i podatak koji je iznenadio zadarske sociologe, a to je da se nakon Splita, koncerti takozvane turbofolk glazbe, najviše posjećuju u Puli i Rijeci. O uzrocima sve slabije popularnosti rocka u Rijeci dalo bi se nagađati, no činjenica je da su ponuda i potražnja za turbofolk glazbom sve veća, a za rock nikad manja.

Možda sve ovo možemo sagledati s aspekta općeg stanja svijesti u društvu u kojem živimo. Brzo se pokoravamo autoritetima, vrlo smo afirmativni i podložni mediokritetima. Naglasak je na jednostavnosti, bez ideje, dubine i smisla, baš kao što su to tekstovi i taktovi turbofolk muzike, kako navode brojni glazbeni kritičari.

Možda razloge treba potražiti u obrazovnom sustavu Republike Hrvatske u kojem se ne potiče kreativnost i uključivanje malih sivih stanica u rad, već je naglasak na bubetanju nepotrebnih činjenica i podataka koji će učenici koristiti u 10 posto slučajeva, ako ih u međuvremenu ne zaborave. Glavni ciljevi i očekivanja roditelja već su unaprijed postavljeni i tu kreće kompeticija te moguće frustracije koje se kod mladih manifestiraju na brojne načine, uključujući i nasilje u svim oblicima.

Sloboda, divna je to stvar, pogotovo ako njome na bilo koji način ne ugrožavamo ostale ljude. Sloboda osobnog izbora glazbe koju će slušati također je stvar svakog pojedinca i tu ne bi smjelo biti dileme. No ipak, ljudi ko ljudi, ulazimo u konflikte zbog svake sitnice, pa tako i zbog glazbenih ukusa o kojima se „ne raspravlja“.

I kao što rekoh na početku, ne sramim se reći da volim klapsku pjesmu te da je ona dio mog identiteta i stvar osobnog izbora, iako je klapska izvedba danas sve više iskomercijalizirana i bez starog a capella sjaja. Muzika bi trebala biti univerzalni jezik koji uvijek spaja, a nikako razdvaja, jezik koji širi ljubav, a ne mržnju. Nažalost, skloni smo stvarnost ponekad gledati očima djeteta koje je prepuno snova. A kada se probudimo, shvatimo da realnost donosi sasvim drugu perspektivu.