Odlični pjevači u covid verziji Cavallerije rusticane na premijeri u Zajcu

U vrijeme epidemije koronavirusa operne izvedbe postale su pravi luksuz. Naime, zbog epidemioloških mjera na pozornici ne može biti kompletan ansambl, većina opernih kazališta u RH odustala je od opera na sceni te izvedbe istih odložila za neka bolja vremena. U HNK Ivana pl. Zajca to nije slučaj, navedenoj problematici doskočili su zbor smjestili u dvoranu za probe koji je s velikom dvoranom povezan putem zvučnika.

U takvim reduciranim uvjetima proteklog tjedna izvedena je veristička jednočinka Cavalleria rusticana Pietra Mascagnija. Režiju opere potpisuje Dražen Siriščević, dok je glazbeno vodstvo povjereno maestru Paolu Bressanu. Naslovnu ulogu tumačila je nacionalna prvakinja Zajca Kristina Kolar koja je svojim moćnim glasom i iznimnim emotivnim angažmanom dočarala Santuzzin očaj i ljubav spram hirovitog Turiddua. Prodorne visine  i iznimno dobra pozicija glasa Kristine Kolar odzvanjala je kazalištem konstantno okupirajući pažnju slušatelja. Tenor Domagoj Dorotić tumačio je Turiddua, riječ je o tenoru sjajnog glasa i iznimne muzikalnosti. Ulazi u arije počevši od Siciliane bili su zaista predivni, ali kako se arija primicala kraju tako je dolazilo do glasovnog zamora. Turiddu je rola koja iziskuje više od sat vremena pjevanja prijelaznih tonova, a to uvijek uzme svoj danak. Dramatski naelektriziran duet Santuzze i Turridua „Tu, qui Santuzza?“  proživjeli smo vrlo intenzivno i ostat će nam dugo u memoriji i nakon što se zastor spustio, u duetu  također smo zamijetili  neminovnu dominaciju Kristine Kolar. Emilia Rukavina solidno je otpjevala Lolu i glazbeno i scenski, Rukavina je buduća uzdanica Zajca. Ivanicu Vunić kao mamu Luciu podosta je mučio vibrato, a ista situacija bila je i kad je pjevala Suzuki u Madam Butterfly. Stamen bariton Roberta Kolara odlično je ocrtao Alfijev bijes, a od Kolarove scenske igre ledila se krv u žilama. Na pozornici su bila i dva glumca u nijemim rolama plaćenika, Jasmin Mekić i Giuseppe Nicodemo dobro su dinamizirali scenu uskraćenu prisustva zbora. Dirigent Paolo Bressan odradio je posao školski, uz povremeni čudan izbor tempa. Posebno nam se dopala svirka violončela, a lijepo je bilo slušati slavni Intermezzo koji u cijelosti počiva na gudačkom corpusu. Zbor HNK se ne nalazi u dvorani pa se nećemo upuštati u analizu njihove izvedbe već ćemo im čestitati na angažmanu i snalažljivosti, zborovoditeljica je Nicoletta Olivieri. Ne bi bilo van pameti angažirati nekog spretnog ton majstora koji će znati dobro nivelirati zvuk zbora.

Režija Dražena Siriščevića lijepo je očuvala predložak i solidno se nosila s nametnutim uvjetima, intervencija kojom se Santuzzu konstantno nalazi na pozornici ima svoje dramaturško utemeljenje ali nije naročito humana prema pjevačici. Scenografija u obliku križa Alana Vukelića odlično je ocrtala atmosferu Uskrsa u selu na Siciliji. Isto tako scenografija je dobro figurirala situaciji u kojoj se orkestar nalazi u dubini pozornice. Kostimografija Sandre Dekanić pogodila je kao i obično u sridu. Santuzza je od glave do pete zaodjevena u crno što je apsolutno u suglasju s njenim psihološkim stanjem. Ostali likovi odražavali su duh juga Italije. Svjetlo Dalibora Fugošića odlično je pratilo glazbu i iskoristilo je kompletan kapacitet prostora. Video projekcije Vedrana Perišića Pere počivale su na istarskim freskama što je sjajna ideja, komentirana i hvaljena u publici tijekom predstave.

Premijera Cavallerije rusticane pokazala nam je jednu iznimno važnu stvar, Zajc u ansamblu ima domaće pjevače koji i više nego dobro mogu nositi repertoar koji je riječkom kazalištu neophodan kako bi imao svoju publiku. Sukladno navedenome nema nikakve potrebe dovoditi strane pjevačice u ansambl i  počasno članstvo, pogotovo što iste  pjevaju uloge koje ne odgovaraju njihovom glasu. 

Bila je ovo uspješna premijera nakon koje smo kući otišli ispunjeni strašću i nepatvorenom ljepotom glazbe, veselimo se premijeri Verdijeve Traviate u veljači.