Peović: Za 400 milijuna kuna moglo se napraviti puno više od bazenskog kompleksa Kantrida

Peović dodaje da se nameće pitanje da li se za iznos koji je uložen u novi bazenski kompleks Kantrida, a riječ je o preko 400 milijuna kuna, moglo obnoviti stari bazen na Kantridi, obnoviti bazen na Školjiću za stanovnike centra i istočnog dijela grada (što se spominjalo tamo 2005. godine, za iznos od cca 50 milijuna kuna) i napraviti još koji manji 25 metarski bazen, što bi bazene i opciju amaterskog i rekreativnog plivanja učinila pristupačnijom puno većem broju stanovnika Rijeke. Smisao je da o takvim alternativnim opcijama ulaganja u sportsku infrastrukturu – u ovom slučaju u bazene – Riječani i Riječanke nikada nisu imali prilike odlučivati jer im aktualna vlast takvu opciju nije ponudila.

Peović je istaknula da će se RF u gradskom vijeću zalagati da se u odlučivanje o izgradnji komunalne infrastrukture neposredno uključi stanovnike Rijeke. Takvu mogućnost, nažalost do sada neiskorištenu, daje i postojeći Zakon o referendumu i sam Statut grada Rijeke koji jasno propisuje mogućnost da gradonačelnik i gradsko vijeće iniciraju pokretanje lokalnog referenduma – koji može biti obvezatnog ili savjetodavnog karaktera. Prije samog referenduma gradska uprava imala bi zadatak svima predstaviti i javno raspraviti alternativne scenarije ulaganja u infrastrukturu – s precizno pojašnjenim stavkama i stručno utemeljenim projekcijama – od cijene ulaganja, načina financiranja, cijene održavanja, kapaciteta itd.

Hrvoje Štefan je upozorio kako je ironija da se u bivšem sistemu, dakle u ‘periodu mraka’, puno demokratičnije odlučivalo o izgradnji komunalne infrastrukture nego danas. Tada se to činilo putem referenduma o raspisivanju samodoprinosa i upravo Rijeka je primjer u kojem je realizirano šest uspješnih referenduma, s odazivom građana – upisanih birača između 80 i 94%, gdje se demokratski odlučilo (‘za’ je glasalo između 64% i 90% izašlih) na referendum izgradnji brojne sportske infrastrukture – pa i bazena na Kantridi i sportske dvorane na Trsatu. „Kada je ljudima omogućeno sudjelovanje u procesima odlučivanja o tome što će se u Rijeci graditi i kako će se financirati tada su se oni masovno i odazivali i koristili mogućnost demokratske participacije pa je politika ulaganja imala široku demokratsku legitimaciju. S druge strane, od kada smo u “demokraciji” odluke o ulaganju u preskupe objekte donosile su političke elite koje je na izborima podržalo tek petnaestak posto registriranih birača“, dodao je Štefan.