Povežite se s nama



Zima. Zavisno od oka promatrača, ali da, znade zima biti divna, pomalo poetična, kao da ima moć na trenutak zamrznuti i zaustaviti vrijeme, nas koji žurimo, vazda negdje u nekim potragama, sve u svemu besmislenim. Padne li snijeg, uvijek nas iznova uspije očarati neokaljanom bjelinom i  jednostavnošću, a ponajviše onom tišinom koju donese sa sobom  istresajući je na  naše nemire. Ponekad se čak opustimo i upustimo u davno prošle avanture svojih djetinjstava i bivamo djecom kao nekad.

No ma koliko toga da snijeg pokriva, ove je zime uspio toliko i otkriti, uglavnom siromaštvo, bijedu, glad i nemoć. Način na koji se ljudi trude ostati prisebni a gladni, ostati barem donekle dostojanstveni primajući pomoć, milostinju, uglavnom od onih koji ni sami vjerojatno nemaju više, možda samo trenutno dovoljno.

Bi li svi oni, ljudi s radnim stažem od kojih tridesetak godina, bez kuće, bez ogrjeva, bez hrane, bi li svi oni imali moralno pravo reći nekim grupacijama da ih se maltretira, da taj način na koji pokušavaju ostati na nogama doživljavaju kao svojevrstan mobing? Bi li imali pravo jednom, eto tako, s razlogom zapravo, izgubiti strpljenje i vikati, glasno, najglasnije, da ih se čuje. Do Kanade, i dalje, preko ograda i bez zagrada.

Baš se ove zime, neobično hladne, pitam kada ćemo shvatiti svoju ulogu, kada ćemo napokon dosegnuti taj smisao demokracije i uistinu ga početi živjeti i koristiti, za sebe, za dobro svoje djece?

Koliko nam još vremena treba da shvatimo da su svi izbori, na bilo kojoj razini, zapravo razgovori za posao: mi smo poslodavci, mi smo ti koji upošljavamo neke tamo osobenjake i zadužujemo ih da rade za nas, a mi ćemo ih za njihov rad platiti, ali prema zaslugama. Ugovor o radu s probnim rokovima, ako ne zadovoljavaju moraju otići, ako su se negdje sapleli i ogriješili, dužni su nadoknaditi štetu. Zašto nikada ne tražimo odgovornost onih koje smo zaposlili? Dogodi li se blagajnici da ima manjak novca na kraju  radnoga dana, isti će morati nadoknaditi odnosno oduzet će joj se od plaće. Ne možete li svojem nadređenom odgovoriti što ste točno radili proteklih nekoliko radnih dana te jeste li i na koji način obavili povjerene vam radne zadatke, dobit ćete nogom u stražnjicu. Bez otpremnine.

I zašto plješćemo kada nam za naše novce postave novi stup javne rasvjete, koš za otpatke? Zašto se radujemo i zašto ih hvalimo kada, za naše novce, obnove krov neke škole ili saniraju bolnički odjel ili što već…? Pa to su naši novci, mi ih uplaćujemo u državnu blagajnu (ili gradsku, zavisi iz kojega kuta promatramo stanje stvari), mi smo oni koje se mora informirati kako se vode financije. Ako svojoj djeci dajete novac za školsku užinu, a oni ga potroše na sličice svojih nogometnih idola, hoćete li se ljutiti na njih? Pozvati ih na odgovornost? Očitati im bukvicu o načinu na koji se novac teško zarađuje, a tako lako troši? Da? A zašto onda to isto ne činimo s grupacijama na vlasti? Volimo li njih više i od vlastite djece?

Zašto uvijek samo šutimo, pognute glave, sretni ako možemo pomoći nekome darujući mu svoju zimsku jaknu, vrećicu hrane, metar drva… Ne shvatite me krivo, nema ljepše stvari nego pomoći čovjeku u nevolji, nema jačeg osjećaja od onog kada daruješ suosjećanje razgolićenom beskućništvu, ali nije poanta u tome da se krpaju rupe siromaštva dok se drugi kupaju u povlasticama, nezarađenim i na tuđi, pa još naš račun?

Dugoročno je besmisleno to krpanje, sve dok istovremeno plaćamo zaštite uhranjenim pozadinama, i još u stranim zemljama. Pitam se od čega ih štitimo i kakva im ugroza točno prijeti? Ugrizi komaraca? Ta zima je. Zima zimska i prokleto hladna.

Kao i srca naših zaposlenika.

Marketing