Dobra glazba, otvoren um, umjetnost te miris finih kulinarskih delicija i marihuane u zraku ostat će mi u sjećanju nakon prvog Flow festivala koji se održao u Ljubljani. Podsjetimo, Flow festival nastao je u Finskoj, a ove se godine paralelno preselio nešto južnije – u slovensku prijestolnicu. Trodnevno uživanje u DJ-evima poput Bonoba ili Derrick Maya na jednom flooru, Metronomyju, Pet Shop Boysima ili Roisin Murphy na glavnom stageu, odnosno uživanje u glazbi nešto malo manje poznatih resident DJ-eva na najmanjem flooru, pružili su urbanoj publici s priljevima hipsterizma veliki izbor za zabavu i čagicu koje nije nedostajalo.

Dan prvi

Stigle smo u Ljubljanu, smjestile se, odmorile i krenule prema Flowu. Mjesto gdje se održavao festival bivša je tvornica duhana „Tobačna mesto“ koja svojim kompleksom zgrada boje duhana nevjerojatno podsjeća na bivšu tvornicu duhana u centru Rovinja. Vidi se da smo nekoć braća Slovenci i mi dijelili deželu. Kažem „braća Slovenci“ zato što su se svi iskreno nasmiješili kad su čuli da smo uz Hrvatske i rado su nam pomagali s informacijama o samome gradu i festivalu, ali ne samo nama. Bez obzira na naše viceve o veličini Slovenije (ili nedostatku iste), građani prekrasne Ljubljane pokazali su se izrazito strpljivim ljudima koji će rado pomoći. I grad im je čist. Onako, skoro pa da možeš jesti s poda dok čekaš da ti semafor izađe u susret. No, vratimo se mi na Flow. Prvi izvođač kojeg smo poslušale bio je britanski bend Metronomy. Na naše čuđenje, nismo se trebale probijati u prvi red, ekipa se uopće nije laktarila, već su svi imali svoj mali prostor za ples i nije bilo potrebe za neandertalskim laktarenjem i potencijalnim izbijanjem zubiju na koje smo navikle ovdje. Spustile smo gard i pozicionirale se u prvi red. Metronomy je jednostavno oduševio!

Ljubitelji njihove glazbe znaju koje majstorije izvode kombinirajući elektroničku glazbu, instrumente i vokale, a koncertom u Ljubljani svakako su dobili još puno fanova.  Ovaj četveročlani bend uz live pratnju na klavijaturama, tijekom cijelog je koncerta mijenjao svoje pozicije, instrumente i svaki je član istovremeno bio individualan, ali i koherentan u svojem nastupu. Kad je koncert završio, preselile smo se na drugi floor gdje je atmosferu dizao američki DJ Derrick May. O samom nastupu ne može se puno reći – DJ, njegove miksete iza kojih se „skriva“ i glazba koja malo podsjeća na Loveparade (ipak je on već dugo na sceni). Nakon nekog vremena, opet smo promijenile sredinu i otišle do najmanjeg floora gdje nismo očekivale ništa zato što je on bio rezerviran za većinom slovenske DJ-eve za koje nikada nismo čule. Ali onda –  ugodno iznenađenje. Slovenski DJ umjetničkog imena Ichisan svojim je funk miksevima prožetim suvremenim beatovima rasplesao publiku koja je rado prihvatila njegove ritmove. Do kraja programa, odnosno do tri ujutro, bile smo na funk čagici. Genijalno!

Dan drugi

„U vražju mater! Zašto u ovoj Sloveniji ništa ne radi subotom poslije 13 sati?! Treba mi kava! KAVA!“ Krenula sam kvartovskom uličicom u potragu za kavom i  napokon pronašla otvoreni kafić tik do velike prometnice. Kava je bila odlična, konobarica vrlo ljubazna koja mi je objasnila da se karte za gradski prijevoz kupuju na trafikama koje su, surprise-surprise, zatvorene subotom nakon podne/jedan. Taman kad sam odlučila ispušiti još jednu i krenuti u potragu za mini-marketom koji ima jeftinu vodku, nebo nad Ljubljanom se otvorilo i umalo me potopilo. Nadobudno sam krenula prema stanu ignorirajući pljusak, ali kad su ljudi oko mene počeli vaditi kabanice (tko još kupuje kabanice?!), vidjela sam da je vrag odnio šalu i da moram potražiti sklonište. Da bar imam kabanicu!

Otišla sam do jednog kafića, vidjela mladog dečka kako sam sjedi i jede sendvič tek kupljen na obližnjem fast foodu i bila sam iskrena: „Hej bok, meni je dosadno, moram čekati da prestane pljusak, mogu sjesti s tobom?“. Totalno čudna stvar za učiniti, ali nisam imala interneta na mobitelu, ono nebo je valjda pokupilo svo slovensko more i spustilo ga na Ljubljanu tog poslijepodneva, a dečko je izgledao kao dobro društvo. Zašto ne. Dobrosusjedski odnosi. Iztok (čita se „Istok“) je završio turistički fakultet u Ljubljani i sada radi na recepciji jednog hotela. Voli turizam, voli svoj posao, ali nije zadovoljan ekonomskom situacijom u deželi i životni troškovi su jako skupi. Zašto mi to zvuči tako poznato? Razgovarali smo o sličnostima i razlikama naših jezika, kulture, običaja i o lijevoj, odnosno desnoj političkoj opciji u državi. Kužimo se Iztok i ja. Dok smo mi, pričajući svatko na svome jeziku, prebirali po bivšoj Jugoslaviji, kiša se nije smirivala. U  konačnici mi je pozvao taksi, pozdravili smo se i zahvalila sam mu na društvu. I platila mu pivo jer zašto ne.

Nastavljajući navečer prema Flowu, divile smo se Ljubljani. Jebote! Bili smo u istim državama, imamo skoro istu povijest, a njihov je grad tako čist, uredan i miriše na… travu. Marihuanu. Mary Jane. Prolazeći ispod zgrada otvorenih prozora, uredno smo njušile miris trave u zraku i čudile se koliko je to rasprostranjeno i kako ekipa duva bez problema. Podsjetimo, Slovenija je legalizirala uporabu indijske konoplje u medicinske svrhe. Nije valjda da svi imaju problema s glaukomom? Malo smo se zabrinule.

Drugog dana festivala obilježio nam je Bonobo. Instalirale smo se u prvi red, ispijale točeno pivo od 3€ (za 0,4l – kakva mjera je to?) i prepustile se milozvučnim melodijama prožetim deep basevima zbog kojih sam, u jednom trenu, osjećala flower power u 21. stoljeću. Upoznala sam jednog dečka u prvom redu jer smo dijelili isti entuzijazam prema Bonobu i saznala da se zove… saznala da dolazi s Novog Zelanda.

Mahnule smo Bonobu i krenule na main stage da čujemo Run the Jeweles, ali zakasnile smo i stigle taman na Pet Shop Boyse. Wow, Pet Shop Boys! Čekaj, znam li ja nabrojati koju njihovu pjesmu? Zar nisu oni, onak’, full stari? U iščekivanju Pet Shop Boysa, sprijateljile smo se s jednim Rusom rekavši mu da izgleda kao lik iz Prodigyja, ali s boljom frizurom. Rus (ajmo ga nazvati Sergej) i njegova djevojka doputovali su iz Sankt-Peterburga preko Muenchena ne bi li prisustvovali Flowu. Nakon međusobnog učenja s bratom Rusom kako se psuje na našim jezicima, show je počeo. Veliko platno, videoprojekcija, vibracije, konstantni woohoo povici iz publike označili su početak koncerta. Prva pjesma, druga, treća i pokupile smo se ća. „Da je moj tata ovdje, on bi plakao i išao doma.“, frendica mi je prokomentirala. Definitivno se nismo snašle na njihovom koncertu i, uz dužno poštovanje prema izvođačima i svemu što su učinili za svijet glazbe, mi smo željele nešto dinamičnije i barem malo prožeto suvremenošću. Bacile smo čagicu kod slovenskih DJ-eva i ubrzo otišle na počinak. Trebalo je sutra posjetiti centar Ljubljane.

Dan treći

Danas idemo u centar. Apsolvirale smo Ljubljanu, grad je ravan, oznake su dobre, ljudi pristojni i nema problema. Kolegici i meni ovo nije bio prvi posjet Ljubljani, ali je prvi višednevni gdje imamo vremena otkriti čari centra. A njih je mnogo. Popele smo se na Ljubljanski dvorac, odnosno Ljubljanski grad, ušle svugdje gdje se moglo ući bez ulaznice i popile točeni Union nadgledajući veličanstvenu Emonu. Opet se osjetila trava u zraku. Slovenija, wtf?! Spustile smo s brda (doslovno, jel), uživale u šetnji ulicom Ćirila i Metoda i malo žalile što nismo dio studija provele tamo. Poslije studiranja nema kajanja.

Zadnji dan festivala u našem je rasporedu bio rezerviran za Caribou i Roisin Murphy. Caribou nije bio DJ set, već izvedba uživo, ali u našim ih je očima potpuno zasjenila pjevačica Molokoa Roisin Murphy koja je svojim perforanceom oduševila sve prisutne. Bez pretjerivanja. Ono nije samo glazba, ono je puno više. Ono je Flow. Mijenjajući kostimografiju, maske, igrajući se svojim vokalnim aparatusom i komunicirajući s pratećim bendom i publikom, Murphy je stvorila stanje harmonične idile koja vas je mogla ponijeti u druge dimenzije. Uživali su baš svi, mlađe generacije, starije, hipsteri, alternativci, novinari, snimatelji, fotografi. Dva smo ju puta zvali na bis. Vratila se jednom. Nije nam bilo dosta. Nažalost, satnica je takva, neki red mora da se zna, pa smo nakon 10-minutnog woohooanja iz prvog reda krenule po vodu na izvor iliti fontanicu kojom su organizatori svim prisutnima pružili besplatnu hidrataciju kad vam nestane love za pivo. Živjeli organizatori!

Na putu prema fontanici odjekivao je zvuk house glazbe i odlučile smo škicnuti koji seksi DJ je to puštao. Glazbu je puštaLA seksi DJ-ica MaRta iz Slovenije i svojom je petit pojavom dijelila energiju s publikom tako da je flow bio dvosmjerni. Mi smo ju bodrili svojim plesom i dobrom energijom, a ona nam vraćala istom mjerom. To mora da je ljubav! U tri ujutro došao je jedan od organizatora i upozorio ju da mora ugasiti glazbu. MaRta ga je molila i pokazivala na publiku, ali pravila su pravila. Ishejtali smo ga.

Vratile smo se doma, odlučile sljedećeg dana uzeti kasniji bus ne bismo li još jednom prošetale prekrasnom Ljubljanom i pustile dojmove da se slegnu. Dobra glazba, prekrasan grad, topli ljudi i tople kranjske klobase s lepinjom moji su dojmovi prvog Flow festivala u Ljubljani. Družile smo se ljudima iz svih krajeva Europe koji su samo radi festivala doputovali u Ljubljanu i nadamo se da ćemo, barem neke od njih, sresti sljedeće godine u prvom redu.