Posljednje zbogom velikom čovjeku

Jutros je brojne prijatelje i poznanike iznenadila vijest da nas je u šezdeset trećoj godini zauvijek napustio Dinko Kudrić. Iznenada, neočekivano. U statistike će ući kao jedan od 3000 preminulih od posljedice zaraze koronavirusom, od bolesti Covid 19.

Dinko Kudrić nipošto nije bio „običan“ čovjek, Riječanin koji pošteno živi i odnedavno uživa u zasluženoj mirovini. Bio je jedan od onih heroja za koje šira javnost nikada nije čula. A trebala je. Čitav svoj život posvetio je obitelji i Republici Hrvatskoj. Slobodno vrijeme, ono malo što ga je imao, posvetio je pak volontiranju i spašavanju života. Svoju je krv donirao više od 130 puta, a izabran je za predsjednika Kluba 100 kapi, udruge koja okuplja darivatelje krvi. Organizirao je brojne akcije darivanja krvi i koordinirao nebrojenima. Možemo samo pretpostaviti koliko je života spasio svojim neumornim aktivizmom.

Bio je sudionik Domovinskog rata, a potom i inspektor u kriminalističkoj policiji. Dugo je godina radio u Policijskoj postaji Opatija, a potom je prešao u Sektor kriminalističke policije u kojemu je dočekao mirovinu. No, ni u mirovini nije mirovao. Nastavio sa svojim aktivnostima darivanja krvi, a nedavno je postao direktor nove zaštitarske tvrtke G1 security u Opatiji. Sa svojim je dečkima provodio dane sve dok nije osjećao prve simptome. 

U bolnici, na odjelu Otorinolaringologije završio je nakon što visoka temperatura nije popuštala danima, a nakon prve terapije kisikom činilo se kao da se situacija popravlja. Međutim, Dinko Kudrić je osjećao da nešto nije u redu. Sam je zatražio da ga prebace u respiracijski centar. Govore kako ga njegov istančani krim-njuh nije iznevjerio ni u najtežoj borbi. Onoj borbi za život koju je nakon dva tjedna teške borbe ipak izgubio. 

„Možda jesam star i u penziji, ali ja sam sretan čovjek. Imam gomilu aktivnosti koje me vesele, imam dvoje djece s kojima se dobro slažem, ženu koju volim, a najveća radost su mi moje dvije unučice“, rekao je prije nekoliko tjedana jednom prijatelju. Iza njega neutješni ostaju supruga Jasna, kći Marina, sin Marin i dvije unučice, Nika i Ela, kojima će mnogi njegovi prijatelji i poznanici pričati samo najbolje o njihovom djedu.

Čovjekova veličina ne može se mjeriti, ali kada bi se mogla – mjerila bi se količinom ljudi kojima je pomogao. Veličina Dinka Kudrića je pak nemjerljiva. Onih 130 puta što je dao krv, onih bezbroj akcija darivanja krvi i bezbroj života koje je svojim neumornim aktivizmom spasio njegova je ostavština. Nemjerljiva. Preminuo je velik čovjek koji je živio život u punom smislu te riječi, čovjek koji nas je mogao naučiti altruizmu, humanizmu, volonterizmu i ljubavi. Preminuo je sretan čovjek.