Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca odlučilo se na jedinstveni operni pothvat, kao svojevrsnu uvertiru u program EPK 2020. Radi se o produkcijskom zamašku postavljanja triju opera Giuseppea Verdija (u festivalskoj formi), prema motivima drama Williama Shakespearea, Macbetha, Otella i Falstaffa. Spona između sve tri predstave su intendant Marin Blažević kao dramaturg i redatelj i bas – bariton Giorgio Surian kao interpret.
Trilogija je započela ranom Verdijevom operom Macbeth na libreto Francesca Marie Piavea. Orkestrom i zborom HNK ravnao je Talijan Marco Boemi. Naslovne uloge tumačili su Giorgio Surian kao Macbeth i Kristina Kolar kao Lady Machbet. Radi se o predstavi gotovo bez scenografije u kojoj je naglasak stavljen na međuljudske odnose, preciznije na manipulacije Lady Macbeth te na pogubne posljedice koje one ostavljaju na psihičku sliku naslovnih likova. Produkcija je vrlo slojevita no krenimo od pjevača: Kristina Kolar bila je Lady Macbeth svjetske kreacije pjevala ju je savršenom dinamičkom iznijansiranošću u svim dijelovima partiture. Nastupna arija s čitanjem pisma bila je kolosalna, mračnih visokih tonova i rafiniranih piana, stopljenih s dinamičkom paletom negativnog karaktera Verdijeve anti – junakinje. Ono što je dalo posebnost interpretaciji Kristine Kolar jest doza ljudskosti koju je unijela u scensku pojavnost Macbethove životne družice, iako se radi o veoma kompleksnom liku, o kojem bi sada mogli napisati traktat, ono što je najvažnije ova interpretacija je imala protočnost kroz sva tri sata opere. U Duetima s Giorgiom Surianom, Kristina Kolar savršeno je uzdržavala ravnotežu glazbenog i scenskog aspekta uloge. Posebno efektna bila je scena napitnice s odličnim fraziranjem i prisnom suradnjom s zborom u ariji skokovite forme. Spomenimo još ariju u četvrtom činu (gdje je Lady Macbeth već pomračena uma) otpjevana je fascinantnom mirnoćom i još fascinatnijom postavljenošću tona u božanskoj interpretacije naše primadone.
Iako po vokaciji bas Giorgio Surian u zadnje vrijeme pjeva sve više uloga baritonskog faha. Macbetha je pjevao moćnim pravim verdijanskim zapjevom (kojega je danas sve manje) s predivnim, točno odmjerenim legato frazama a niti u jednom momentu nije bio preglasan niti previše karikaturalan u što se kod ovakvih uloga često sklizne, pogotovo pred kraj opere. Giorgio Surian je pjevač velikog iskustva što a posebno je bila dojmljiva duga fraza na kraju arije u 4. činu (nalik onoj na kraju arije Carla Gerarda). Dueti s Kristinom Kolar bili su filigranski izbrušeni vrtlog sjajne interpretativne niti i živopisnih emocija. Velike glumačke sposobnosti G. Suriana ocrtale su Macbethovu dušu kao na slikarskom platnu a posebno spomenimo gestikulaciju lica u četvrtom činu u kombinaciji s odličnim videom Marina Lukanovića. Dario Brecich pjevao je Banca baritonom sjajnih visina i izbrušene tehnike uz kvalitetan glumački obol u skladu sa zahtjevima režije. Vanja Zelčić kao dama bila je veoma dojmljiva a posebno valja istaknuti odličan visoki c u skupnoj sceni sa zborom. Malcolm Davora Lešića iako na momente plošan kvalitetno je upotpunio cjelinu. Marko Fortunato je angažiranim milozvučnim glasom pjevao Macduffa ma da je povremeno bilo suvišnog vibrata Uz uvijek pouzdanog Slavka Sekulića, manje uloge tumačili su Saša Matovina, Morana Pleše, Natalya Marycheva i nijema uloga Luka Babić.
Orkestar pod vodstvom Marca Boemija svirao je više u pianu/pianissimu te s mudro odabranom konstrukcijom tempa, jer je dirigent htio u prvi plan staviti pjevače no u skupnim orkestralnim fragmentima zvučao je moćno i prodorno uz posebne pohvale puhačkoj sekciji. Dirigent je izuzetno pazio na pjevače te uzdržavao koheziju cjeline a iz corpusa partiture raščlanio je sve iskonske verdijanske konture. Koncertni majstor bio je Romeo Drucker. Zbor pod vodstvom Nicolette Olivieri uz neka dinamička iskliznuća na početku korektno je odradio svoju zadaću. Režija i dramaturgija Marina Blaževića bila je u nekim aspektima odlična tu prije svega treba istaknuti ljudske odnose koji su odlično propitani i vrhunsku psihološku karakterizaciju likova (sjajno prikazano Macbethovo krzmanje i paučina manipulacije Lady Macbeth). No problem režije je dinamika radnje na pozornici koja ja na momente previše spora ili ne postojeća kao da gledamo koncertnu izvedbu opere. Koreografija Selme Banich je u prvom djelu previše minimalistička i plitka dok je kasnije bila bolja. Kostimi Sandre Dekanić su u potpunosti pogođeni, a posebne čestitke zbog krvavih intervencija po kostimima glavnih junaka od početka opere (točnije nakon prvog ubojstva).
Oblikovanje svijetla Dalibora Fugošića je odlično na početku i na kraju savršeno ilustrira dramsku situaciju ali kroz kompletnu operu na nekim mjestima koči odnosno apstrahira radnju opere. Scenografija studenata Brere iz Milana sastoji se od dva stolca na kojima se odvija vladanje dvoje despota što je dobar segment a ostatak su svjetla na hrpama a to je pak zanimljiva ideja. Nedvojbeno je riječ o vrhunskoj glazbenoj produkciji te svim ljubiteljima opere koji propuste poslušati novog Macbetha treba biti žao. Napomenimo još da je iza nas izuzetno bogat glazbeni vikend nakon premijere za pamćenje kod nas, u Lisinskom u Zagrebu (ustanovi s kojom HNK Zajc sve češće surađuje) u nedjelju se odvio sjajan koncert Bergenske filharmonije i violinistice Vikotrie Mullove koja je na Stradivariju svirala Sibeliusov violin – koncert. Orkestrom Bergenske filharmonije ravnao je šef – dirigent Edward Gardner te su izveli još Čajkovskog i Rahmanjinova. Iako postoje glasine da će iduće sezone biti i zajednički program Lisinski/Zajc, svi koji imaju volje i mogućnosti neka posjete ciklus „Lisinski subotom“ neće požaliti.
