“Preselio sam se iz Zagreba u Rijeku i sad se pitam jesam li stvarno zaslužio ovakav mir i ljepotu?”

U proteklim danima jedna je osobna objava privukla veliku pažnju riječke javnosti. Autor je Ermin Smajlović, koji je opisao kako je preseljenje iz Zagreba u Rijeku postalo jedna od najboljih odluka njegova života. Njegova iskrena usporedba dvaju gradova – onoga u kojem je odrastao i onoga u kojem je, kako kaže, napokon počeo živjeti – potaknula je velik broj reakcija i rasprava. U nastavku prenosimo njegovu objavu u cijelosti:

“Preselio sam iz Zagreba u Rijeku nakon 32 godine života, a osjećaj… kao da sam promijenio cijeli svemir. Rodio sam se i odrastao u Zagrebu. Preko tri desetljeća, isti ritam, isti tempo, isti asfalt pod nogama. Škripa tramvaja, žamor, promet, miris prometa u zraku. Dečko iz Dubrave, skoro cijeli život u Retkovcu.

I onda, 2016. Zaljubim se. Spakiram sve u nekoliko kutija. Preselim u Rijeku. Gotovo neplanirano. Devet godina kasnije… i dalje se nisam poželio natrag. Osim kad se zaželim svojih, tate, mame, braće. Ali Zagreb nije daleko.

Iskreno, mislio sam da ću u Zagrebu ostati zauvijek. Glavni grad, sve ti je na dohvat ruke. Znao sam ga (i još ga znam) kao vlastiti dlan. Tamo su mi roditelji, prijatelji, obitelj. I često odem, popijem kavu, obiđem kvart, udahnem uspomene.
Ali… U Rijeci sam upoznao buduću suprugu. Tu smo kupili stan. Tu su mi se rodile kćeri. Tu sam zapravo, počeo živjeti.

Zagreb mi je dao:
– djetinjstvo i prve prijatelje
– prilike, kontakte, posao
– osjećaj da uvijek možeš više
– energiju i tempo
– veliko iskustvo

Rijeka mi je dala:
– prirodu gdje se planine dodiruju more
– pogled koji te svaki put podsjeti zašto voliš život
– zrak koji miriše na sol
– ljude koji te pozdrave i kad te prvi put vide (i još te pozovu doma)
– grad bez žurbe, ali pun duše
– more, Krk, Opatiju, Istru… i Gorski kotar, snijeg SAMO pola sata dalje

Sjećam se svog prvog vikenda ovdje. Otvorio sam prozor, pogledao Učku, udahnuo… i čuo, NIŠTA. Ni trube, ni sirene, ni nervoze. Samo more i planine. Tad sam znao, ostajem.

I što sam stariji, to me više vuče prirodi. Ne bih se čudio da završim u kolibi u Gorskom kotaru, pijem pićence i pričam s medvjedima. Jedino sikiranje bilo bi kada mi zatreba drva za roštilj ili grijanje.

I nakon što sam doživio oba grada, još mi nije jasno jedno: kako to da Rijeka nije glavni grad Hrvatske? Znate li vi ljudi kako je ovaj grad lijep, kako su ljudi brutalno dobri… ne pretjerujem… odišu dobrotom. Ili sam ja to baš naletio samo na takve za mojih 9 godina tu?

Zašto ovdje ne živi barem milijun ljudi? Čak ljudi i odlaze, Rijeka je nekad imala više stanovnika nego danas. Zašto bi itko otišao odavde?

Zagreb isto ima svoje čari, ali Rijeka ima ono nešto – čarobno. Svaki put kad s balkona pogledam Krk, Cres i Učku, pitam se isto: jesam li stvarno zaslužio ovakav mir i ljepotu?”