--------------------------------------------------

--------------------------------------------------

Negdje pred kraj mandata prošle Vlade dogodila se jedna sjednica, zapravo je to više nalikovalo na druženje ekipe na, primjerice, roštilju, a na kojoj su se dijelili komplimenti o nevjerojatno dobrome radu i još nevjerojatnijim odličnim rezultatima, postignutima u samo šest mjeseci vrludanja hodnicima Markova trga. Od svih njihovih konstatacija tada izrečenih, najtočnija je bila ona o ‘nevjerojatnosti’. Elem, na istoj toj sjednici i u istom revijalnome tonu, sada već bivši premijer Tihi (baš kao u partizanskim filmovima), u ime cijele ekipe jednom je članu vazda vesele družine poklonio plišanog medu. Povodom rođenja djeteta. Što je lijepo i valja pohvaliti tu kolegijalnost koju su dečki i cure uspjeli razviti u tako kratkom vremenu. (Ja tvrdim da korijen njihove kolegijalnosti leži i u tome što su se školovali i odrasli u onim vremenima kada se puuuno učilo o bratstvu i jedinstvu, samo što to ne žele pričat javno.)

Negdje s početkom mandata nove Vlade, točnije, u vrijeme kad se ova tek formirala imenima i prezimenima, u javnost je dospjela (jedna od, nažalost, mnogih) priča o maloj djevojčici bez čarapica. Bez čarapica, struje i zahoda, u kući koja se kućom nije mogla zapravo ni nazvati. I dakako, bez mede. Priča ove djevojčice završila je s osmijehom, srećom, onako kako i treba biti. Jer ne postoji dijete na svijetu koje bi ikada trebalo, i na jedan dan, okusiti grubost života na ovaj način. Iako znamo da takvih djetinjstava u Hrvatskoj ne samo da ima mnogo, već će ih biti još i više u godinama koje dolaze. No dobro, malena djevojčica dobila je osmijeh, dom i – medu.

Još se jedna priča pojavila tih dana, točnije bio je to jedan od mnogih prigodnih probnih prdaca kakvi se redovito ispuštaju netom prije formiranja vlasti e da bi se narod nečim zabavio, onaj o potencijalnom smanjenju plaća staničnim nakupinama odnosno saborskim zastupnicima.

Ovakvo pitanje redovito kod šišmiša u svim sazivima bez iznimke, izaziva pojavu anksioznosti i mu-mu-mucanja, ali se nađe ipak tu i tamo poneki junak koji direktno u lica poreznih obveznika, onih što skupljaju donacije za razne djevojčice bez čarapica, izgovori rečenicu, ‘Ja vrlo često sudjelujem u raznim humanitarnim akcijama, pa ne mislim da bi bilo u redu da nam se smanji plaća.’ Nitko ne dvoji da možda dotični gospodin uistinu sudjeluje u humanitarnim akcijama, ali ipak, s obzirom da znamo koliko političari vole snimati i slikati sva svoja kao dobra djela, nekako sumnjam u ovu izjavu. Povrh svega, izgovoreno se učinilo vrlo, vrlo grotesknim. Da ne kažemo bezobraznim. No bezobrazno ili ne, njihove plaće ne samo da su ostale netaknute, već su, čitam danas, potvrđeni i svi oni silni dodatci i pridodatci na plaće, razne naknade za odvojene živote, putne troškove, rate kredita, seksualna pomagala, higijenske uloške i slične potrebe. Sve to ima se namiriti, kako izgleda, novom poreznom reformom odnosno udarom viših cijena po našim podvojenim i odavno rastrojenim životima. Dakako, ne smijemo ipak zaboraviti kako saborska izabrana vrsta vjerojatno stavlja i malo sa strane, u kasicu prasicu, za nekog novog medu, za neko novo novorođenče koje će imati sreću roditi se i odrastati u normalnijim uvjetima, sa čarapicama na nogama, zahodom u kući, punim frižiderom i naravno – plišanim medom i roditeljima koji će, ako i ostanu naprasno bez posla, barem još godinu dana sisati državnu sisu. Naravno, sve to na račun nas, poreznih robova a slobodnih umjetnika u preživljavanju, nas kojima je svaki mjesec dugačak baš kao ukleti siječanj.
Da, sve te mede, uključujući i onog s početka priče, Tihijevog, u stvari smo mi platili i poklonili, ili ćemo platiti i pokloniti. Stoga možemo zaključiti da nas kao naciju guze medeki.

I neka nas. Možda je to neka vrsta kolektivnog univerzalnog pročišćenja.

Al’ ipak, ostaje činjenica da kad te medeki guze dulji period vremena, onda poprimiš i taj neki čudnovati medvjeđi um, znate ono kad medo preskoči ogradu i upadne na autocestu, pa najebe. Tako i mi. I nikako pa nikako da naučimo, a platili smo već stotine medvjedića za djecu bolju od naše, i milijune porcija kavijara, prepeličjih jaja, pohanih fazanovih bataka i koječega drugoga… A da smo nešto naučili, da smo pogledali sve te račune koje nam ispostavljaju uredno, bez greške i zakašnjenja, možda ne bi bilo onih poražavajućih priča o djevojčicama bez čarapa, djeci koja uče pod svijećama, roditeljima s glavama u kontejnerima, bez ogrijeva, bez para, bez smisla i dostojanstva.

Možda, da smo bacili oko, ne bi dio tek dio Hrvata vodio bitke oko viših poreza. Da su sugrađani s ugostiteljskim pregačama mudri, mogli su pozvati sve građane na zajedničke prosvjede, da se svi pobunimo dok još imamo imalo snage, protiv čitavog paketa za otežavanje života kojega su nam namijenili.

Ovako, kad misliš samo na svoje dupe, najebeš k’o medo na autocesti. Kasno ti je poslije mumljat Internacionalu.