Naša prva engleska jesen došuljala se potiho i brzo, iznenađuje me pogled na kalendar koji pokazuje skori početak studenog ili mjeseca prije prazničnog prosinca. Jutros nas je dočekala gusta magla koja upotpunjuje jesenji dojam. Možda ovakvo jutro osvane i 31.,u ponedjeljak kada pada Halloween, pa će “trick or treat” kucatelji koji obilaze susjedne kuće umaskirani u likove strave imati savršenu kulisu za svoj mali performans.
Još nisam odlučila da li da se deklariramo kao Halloween-friendly kuća ili ne. Naime, ovdje se stavljaju prigodni ukrasi u vrtove, okućnice ili prozore i na taj način se signalizira malim vješticama, duhovima, zombijima i sl. da su dobrodošli. Baš me zanima hoće li naši susjedi staviti izrezbarenu bundevu ili neki drugi tipični rekvizit, ili će ignorirati ovaj iskomercijalizirani praznik svim Halloween party-ima u inat. Susjedi u Romseyu, gradiću u blizini Southamptona, su većinom penzioneri, simpatični i dragi koji s lakoćom pronalaze teme za “small-talk” čavrljanje kojem ja dosad nisam bila sklona. Ali, trudim se, zbog svjesnosti da smo stranci i zbog početnog straha od tih istih susjeda, jer sam negdje pročitala da je Southampton izglasao LEAVE na nedavnom referendumu za izlazak iz EU. Pitam se što su naši susjedi zaokružili, premda je potpuno nebitno. Neki dan mi je gospođa iz kuće do banula na vrata da me obavijesti da ona i muž idu na godišnji odmor i da će njihova djeca dolaziti “checkirati” kuću, pa da znamo i ne brinemo. Poslije me ulovio smijeh, jer sam osvijestila činjenicu da sam više popričala s novim engleskim susjedima, nego s onima u Norveškoj i Hrvatskoj zajedno.
Nakon samo ili već dva mjeseca ovdje razmišljam što smo sve napravili, svladali, naučili i što nas tek čeka. Vožnja na krivoj strani ceste je apsolvirana, križam, papirologija i dozvole za boravak i rad su stigli prije nego smo se nadali, križam, Matea je krenula u vrtić i dosta dobro se prilagodila, križam, krenula sam u teretanu (bravo ja), križam, počela tražiti posao, to se još ne križa, pronašli jednog Hrvata u bližoj okolici, križam, upoznali nove potencijalne prijatelje, križam i tražim još itd.
Čini mi se da smo u nasu englesku priču uletjeli punom brzinom i da se život ovdje zakotrljao, a da nisam ni trepnula. Nakon Norveske gdje je veliki izazov bio jezik, ovdje smo rasterećeni u tom pogledu, lijepo je sve razumijeti i komunicirati, više manje, s lakoćom. Umjesto plesa sa zvijezdama sad imamo BBC-ov Strictly Come Dancing, a umjesto Jacquesa ovdje žirijem X factora presjeda Simmon Cowel – feels like home. Treba vremena da se savije novo gnijezdo i da se čovjek osjeti svoj na svome, najbolje se to odražava u sklapanju novih prijateljstva. Pomalo zavidim dječjoj otvorenosti i brzini ostvarivanja novih odnosa. Matea već ima novu prijateljicu Elisu dok će Josipu i meni trebati barem godinu dana da nekog od novih poznanika prozovemo prijateljima. Djeca su najbolji ljudi, u to se uvijek iznova uvjerim.
Interesantno, iz našeg dosadašnjeg iskustva života u inozemstvu zaključujem da stranac stranca prepoznaje. Lakše se razumjeti s nekim tko dijeli iskustvo selidbe i rekonstruiranja svog života iznova u stranoj zemlji nego sa domaćima kojima si uvijek stranac, ma kako dobar bio tvoj British accent (moj nije British, još). Upravo sam se prijavila u registar glasača u lokalnoj vijećnici i pita me frajer da kako to da sam otišla iz Hrvatske, tako lijepe zemlje. Pretpostavljam da zna odgovor i čini mi se da nije zlonamjeran, pogotovo jer je iduće pitanje bilo šta nije Rijeka isto na obali.
Nedavno je u The Guardian izašao super grozan tekst o Hrvatskoj kao post informacija o HDZ-ovoj pobjedi na stranačkim izborima, pa se ponekad zapitam kakvu percepciju Englezi imaju o Hrvatima. Znam da ljeti sve više mladih Engleza dolazi na festivale elektroničke glazbe na našoj obali i otocima, ali osim turizma pretpostavljam da i nemaju neko mišljenje. Osim mora i sunca, poznaju i naše nogometaše, jer nogomet je univerzalni jezik pa je zato Slaven Bilić jedan od najvećih hrvatskih ambasadora u Velikoj Britaniji. Ili je barem bio dok nije počeo gubiti sa svojim West Hamom, i dok ga neki dan nisu u The Sun-u proglasili Srbinom-tomato/tomato situacija. Ne preostaje nam drugo nego uzeti stvar u svoje ruke i biti sami svoji ambasadori najbolje što umijemo i znamo.
