--------------------------------------------------
--------------------------------------------------
Svaki čokoholičar je svjestan da bez šećera ne ide. Ovisnost koju on stvara nekima je nezdrava, neke zgražava no još uvijek je više onih koje čokolada (barem red ako ne i cijela) spašava da ne poludi u svakodnevnom ”čušpajzu od života”. No da bi uopće do toga super-heroja u obliku čokolade došlo, potrebno je dosta nade u vidu da kakao neće poskupjeti i postati suho zlato, da će cijene čokolade barem one od 100 grama i dalje biti ispod 10 kuna, da će ona i dalje zadržati moć trenutnog izlječenja no i da nikada neće nestati šećera. Nikada pa ni onda. No odakle šećer? Sigurno nećemo sada tražiti definiciju s Wikipedije no ponovno možemo tu istaknuti grad Rijeku kao jednog od najjačih gradova pri začecima industrije pa tako ovaj put i industrije šećera.
Industrija negdje mora započeti a u slučaju ovoga pionira, prvi začeci su upravo na području na kojem je bila Rafinerija šećera, duž nekadašnje morske obale. Projekt cijelog kompleksa ove rafinerije bio je rad inženjera Francesca Saveria Bonoma. No sama šećerana kasnije poznata i pod imenom ”Zuccheriera” osnovana je 1750-tih godina zahvaljujući grofu Choteku te kompaniji Arnoldt & Co iz Antwerpena. Sami Nizozemci otkrili su veliku priliku u ovom lučkom gradu s ogromnim potencijalom te uložili kapital. Doselili su se s namjerom da osnivaju prve veće kapitalističke tvrtke ponukani mnogim prilikama u ovom gradu. Također su imali i potporu same carice Marije Terezije koja je privilegijom od 1. listopada 1750. godine vodećem osnivaču Rafinerije Urbanu Arnoldtu dala slobodu da osnuju rafineriju koju će moći imati 25 godina, isključujući sve druge proizvodnje šećera, društvo neće morati plaćati carinu niti će morati platiti uvoz za sav potrebni materijal. Osim toga dobili su i pravo za slobodan bescarinski uvoz sirovog šećera iz inozemstva, rafinirani šećer smiju uvoziti u unutrašnjosti zemlje kao da je nacionalni produkt. No možda najveća privilegija što se tiče zaposlenika je ona da su svi radnici na čeku s direktorom, oslobođeni svih osobnih kmetskih prodavanja i tlaka, vojnih dužnosti te bilo kakve brige oko same vojske. Već tada Nizozemci su cijenili svoje, što mi rijetko znamo iskoristiti u svoju korist te su doveli nizozemske radnike, inženjere stručnjake no i Hrvati su ipak dobili neka radna mjesta i mogućnost prehranjivanja obitelji. U jednom trenutku prema navodima u tvornici je radilo preko 700 ljudi što itekako pokazuje uspješnost i održivost ove tvrtke. Osim u Rijeci otvorene su podružnice diljem svijeta, primjerice u Beču, Lisabonu, Grazu, na Krimu…
No ovako veliki uzlet donio je i neke neplanirane opasnosti kao što je požar u kojem je stradalo dotadašnje središte tvornice te novi upravitelj Peter de Vierendeels gradi novu administrativnu palaču koja postaje najupečatljiviji primjerak baroka u Hrvatskoj. Izgradnja je trajala četiri godine no rad se itekako isplatio jer same slike iz tog doba pokazuju na profesionalnost umjetničkog stvaranja. Graditelj Andrea Minnini projektirao je tada zasigurno jednu od najvećih tvorničkih zgrada na području Jadrana. Ova palača koju je užitak pogledati samo na slikama a kamoli u to doba posebnost ističe oslikanim zidovima u prostorijama za prijam i poslovanje. Zidovi su oslikani u 18. stoljeću rukama nepoznatog umjetnika dokle se u 19. stoljeću za dio posebnosti unutrašnjeg izgleda ove palače pobrinuo riječki slikar Giovanni Fumij.
Kraj šećerane kao takve događa se 1826. godine kada poduzeće odlazi u stečaj te tadašnji upravitelj rasprodaje nekretnine. Nakon toga 16 godina smještena je u prostorijama mađarska vojska, a 1851. godine u kompleksu sa svojom proizvodnjom nastupa na red Tvornica duhana. Od 1970. godine Upravna zgrada bivše rafinerije šećera zaštićeno je kulturno dobro. Bez obzira na mijenjanje stoljeća, politike, vladavine te vlasnika uspjela je ova barokna palača sačuvati svoje umjetničke dijelove te doživjeti iscrpna konzervatorsko-restauratorska istraživanja. Sam tim Hrvatskog restauratorskog zavoda bavio se povijesnim istraživanjima, ispitivao stvarno stanje zgrade, arhitekturu, zidne slike, stolarije… U palači su pronađeni sačuvani kristalni lusteri, bijele kalijeve peći s kraja 18. stoljeća, željezne kase..
Ova rafinerija šećera posjeduje puno događaja, raznih imena koja su utjecala na nju, detalja baroka, sačuvanosti palače no i godine rada, inovativnosti, predanosti. Rijeka ponovno dokazuje da je itekako znala biti prva među drugima. Da li je tada to bila sreća tj. mogućnost stvaranja nečega novoga, dobar položaj ili su jednostavno ljudi bili drugačiji? Možda je tada vladala praksa i rad, a ne samo teorija i pasivnost. Taj odgovor da i izumimo vremeplov (čisto bi više bilo vrijeme da netko uspije u tome) ne možemo saznati jer bi se tada stopili s ondašnjim vremenima i ne bi ni pokušavali vratiti se u današnji ” čušpajz”. No svakako postoje dokazi da je itekako uspjeh vladao Rijekom nebitno da li sa strane Hrvata ili stranaca jer na neki način obje strane su bile zadovoljne i živjele. Danas možda nije tako, ne dolazi do otvaranja nego zatvaranja no to ne znači da su skroz loša vremena i da možda za 573 godine neće netko pisati o konačno izumu vremeplova upravo u Rijeci. No do tada ne preostaje ništa drugo nego otići odmah u dućan X imena po čokoladu Y marke i uživati, bili mi kombinacija XX ili XY spola:)
