Razgovarali smo s legendarnim voditeljem Kantride: “Ovo je mojih 11 najboljih igrača Rijeke”

Svaki istinski zaljubljenik u Nogometni klub Rijeku reći će da je pravi dom tog kluba zapravo stadion na Kantridi. Stijene Kantride, zaštitni znak kultnog stadiona riječkog prvoligaša, opjevane su mnogo puta. Travnjakom podno njih koračali su mnogi slavni nogometaši poput Marijana Brnčića, Damira Desnice, Nenada Gračana, Boška Balabana…Tu je davne 1986. Rijeka pobijedila slavni Real Madrid, 1999. umalo osvojila naslov prvaka Hrvatske, a u prvim utakmicama Kupa Hrvatske 2005. I 2006. osigurala dva naslova pobjednika kupa. Igrao je riječki nogometni prvoligaš ovdje sve do kraja sezone 2014/2015. kada je i službeno otvoren novi stadion na Rujevici. Mnogi skeptici tada su govorili da je njihova Rijeka zauvijek napustila svoj dom, a vodstvo kluba i političari obećavali su novu, velebnu Kantridu. Početak gradnje novog stadiona još uvijek se ne nazire, ali je KN Armada za 8. rujna najavila «Povratak na Kantridu», odnosno prijateljsku utakmicu između Rijeke i Maribora koja će se odigrati na staroj Kantridi – domu HNK Rijeke.

Uoči ove povijesne utakmice odlučili smo porazgovarati sa svjedokom svih događaja s Kantride posljednjih 20 godina. Milan Simunić, voditelj stadiona Kantrida zasigurno će biti pun emocija kada riječki nogometaši ponovo istrče na njegovu Kantridu. Dočekao nas je na svom radnom mjestu, na klupi za domaće igrače stadiona Kantrida gdje je prije nas srdačno razgovarao sa Srećkom Juričićem, sportskim direktorom HNK Rijeke.

Iako svi nogometaši i nogometni djelatnici znaju sve o Vama, molim Vas da se predstavite čitateljima našeg portala. 

Ja sam Milan Simunić, rođen 1953. Godine i zaposlen sam u tvrtki Rijeka sport na mjestu voditelja stadiona Kantrida. Počeo sam raditi u NK Rijeci 1998 godine isto kao voditelj stadiona i kao povjerenik za sigurnost te kada se otvorilo ugostiteljstvo i voditelj sektora ugostiteljstva. U HNK Rijeci sam proveo 10 godina i tada je došlo do reorganizacije, tada je Grad prihvatio održavanje gradskog stadiona koji je prešao pod nadležnost tvrtke Rijeka Sport koja se inače brine o održavanju svih sportskih objekata u Gradu Rijeci.

Svjedok ste najvažnijih događaja u modernoj povijesti HNK Rijeke. Što će Vam ostati u trajnom sjećanju?

U ovih 20 godina bilo je i lijepih i ružnih trenutaka, sigurno jedan od najružnijih trenutaka je bio 26.5.1999 godine kad je Rijeka oborila sve rekorde i kada je bilo 26 000 gledatelja na stadionu što je apsolutni rekord kluba. Prodano je bilo više od 20 000 ulaznica što se nikada više neće ponoviti. Sjećam se svih detalja s te utakmice. Bilo je 17 sati i temperatura je mislim taj dan bila preko 30 stupnjeva. Bila je takva sparina, a da smo tada prodavali samo vodu, zasigurno bi se obogatili. Ono što svih zanima je da smo već tada dokazali da famoznog ofsajda nije bilo. Iako se mnogima činilo, posebno sucu Krečaku, da je Hasančić prilikom postizanja gola bio u ofsajdu. Ja sam slučajno izašao na parkiralište od HNK Rijeke i i zatekao sam slovenski POP TV iz Kopra koji su mi rekli da imaju snimljenu tu situaciju. Zamolio sam ih da mi snime tu kazetu, što su i učinili te sam tu kazetu odnio u kola od HRT-a  gdje sam poslije pozvao Nenu Gračana da dođe pogledati. I tada smo utvrdili da ofsajda nije bilo. Ono što me se posebno u svoj toj nesreći dojmilo jest da je cijela Hrvatska tada navijala za Rijeku. Dok je u istom trenu u Maksimiru 200 gledatelja slavilo naslov Dinama. Vrlo je teško bilo gledati žal i tugu gledatelja, a i nas samih koji smo toliko truda uložili u tu zadnju utakmicu i nažalost desilo se to što se desilo“.

Osamnaest godina nakon tog nemilog događaja, Rijeka je ipak osvojila naslov prvaka. Recite kako ste vi proživjeli taj naslov prvaka ?

Pa da Vam budem iskren, kada je Damir Mišković dolazio u Rijeku i najavljivao sjajne trenutke, mislio sam da taj čovjek sanja. Dugovi su bili enormni i da njega nije bilo, Rijeka bi se zasigurno ugasila. Međutim, njegovi su se snovi ostvarili. Svi mi, i navijači i sportski djelatnici možemo biti zahvalni što je sve učinio za nas. Naravno da sam bio sretan.

Jeste li još uvijek navijač, dolazite li na Rujevicu?

Na Rujevicu sam dolazio, međutim s obzirom da imam problema s koljenima i moram na operaciju – nisam često tamo. Međutim volim doći i pozdraviti stare prijatelje: Milicu, Tihanu, Sandru, Gašija. Rijeka je sada postala jedan vrhunski organizirani klub sa djelatnicima, mladima punim želje i elana za uspjesima i to se vidi po rezultatima“.

Što mislite hoće li Rijeka ponoviti ovaj uspjeh od pred dvije godine, hoće li Rijeka opet biti prvak ?

Pa znate što ću vam reći, teško je osvojiti naslov prvaka, ali je još teže ponoviti uspjeh. Iako ću sada govoriti o tenisu, ali teško je uspjeh ponoviti jednom Federeru ili Đokoviću koji su vanserijski sportaši. U nogometu je to još teže. Pogledajte lige petice u kojima klubovi ulažu enormne novce u pojačanja i infrastrukturu. Mi se ipak moramo svesti u neke svoje okvire. Ako sad uzmemo da Dinamo ima dvije momčadi, dakle s jednima igraju prvenstvo, a s drugom igraju Europu. Ove sezone će Rijeka teško do naslova prvaka, ali u budućnosti je sve moguće.

U neformalnom razgovoru spominjali ste mnoge sportske djelatnike, evo prije nas ste prijateljski razgovarali s gospodinom Juričićem, telefon vam zvoni svakih pet minuta. Imate mnoge prijatelje i poznanike u svijetu sporta…

Kada idem sada sumirati trenere Rijeke s kojima sam radio i surađivao moram istaknuti Branka Ivankovića, kojeg smo zvali profesor koji je jedan izuzetno fin i drag gospodin. Zatim tu su Cico Kranjčar, Josip Kuže, Nenad Gračan, Ivan Katalinić i o svima moram reći sve najbolje. Ne smijem zaboraviti ni Elvisa Scoriu. Zašto mi se sviđaju? Gledajte ja sam gledao iz perspektive voditelja stadiona. Oni su bili treneri koji su iziskivali strahovito dobar travnjak. Jedan Cico Kranjčar je trenirao iza gola. I to je za njega bio zakon. Govorio bi mi: Mile oni trebaju zaslužiti da izađu na ovaj travnjak. Nažalost, iako je navijačima ostao u lijepom sjećanju, rezultati mu nisu išli u prilog te je vrlo brzo morao otići s trenerskog mjesta.

S kojim od njih ste ostali dobri, s kojim se još uvijek danas čujete ?

Skoro sa svima. Kada navrate u Rijeku, uvijek navrate i do mene.  Čujem se najviše s Ivanom Katalinićem i obavezno s Nenotom (Nenad Gračan op.a.). Čujem se s Cicom Kranjčarom, ali on često mijenja brojeve pa se jedva uhvatimo.

Surađivali ste i s aktualnim izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije Zlatkom Dalićem. Jeste očekivali da će postati ovako veliki trener ?

Iskreno – Ne. Iako moram priznati da je profesionalac, kako bi se reklo, od glave do pete. Moram naglasiti da sam ljut sam na njega jer imam njegov broj i zovem ga, ali on nema moj pa se ne javlja. Kroz smijeh će naš sugovornik pa ističe da mu je ostao u lijepom sjećanju i priča nam anegdote s njime. 

Kada pričamo o velikim imenima iz prošlosti, čitatelje će sigurno zanimati da nam vi iz perspektive čovjeka koji je proživio i treninge i sve utakmice s igračima, kažete koja je vaša idealna postava Rijeke.

To će mi biti jako teško odrediti. U posljednje vrijeme, govorim o zadnjih 10 godina, je velika fluktuacija igrača od kojih mnogi ne stignu ostaviti dublji trag. Zato ću izdvojiti igrače s kojima sam duže vremena imao kontakt. Ne znam koju bih formaciju postavio. Neno je igrao 3-5-2, Kek igra 4-2-3-1…ovisno o kojoj formaciji.

Pa recimo neka bude ona tzv. univerzalna 4-4-2…Počnimo od vratara. 

Iako je meni najdraži u povijesti Jantoljak, moram ovdje staviti Đonija Tafru.

…Četvorica u Zadnjoj liniji…

Dudo Pavličić, Mladen Ivančić, Andre Mijatović i Dalibor Višković. Evo ovdje odmah imam problem jer nema mjesta za jednog Marija Tokića. Imao je veću karijeru od Mijatovića, ali govorim o igračima koji su ostavili dubok utisak na mene kao igrači i kao ljudi. Nemojte me sada krivo shvatiti, da ističem nekoga prije ovog drugoga.

…Nemamo vremena za sentimente, veznjaci?

Sigurno Goran Brajković. Nije kasnije imao neku karijeru, ali on je dirao loptu drugačije od drugih. Njemu bih pridružio Jasmina Agića. Desetku, desetku….hmmm… Igor Musa je te godine odigrao stravičnu sezonu. Dao je 17 golova mislim. To je igrač koji je trčao od 16 do 16.  Ja nisam mogao vjerovati. I da…naravno…Anas Sharbini. Kakav je to igrač bio.

…i dvojica u napadu….

Napadač bi mi bio Boško Balaban. Izgradio je dobru karijeru i ostavio dubok trag u Rijeci. A kao drugog napadača bih izdvojio Admira Hasančića, ako mi dopustite jedan sentiment.

Sada jedno pitanje onako «u glavu», hoće li se graditi nova Kantrida?

Mislim da ja nisam u poziciji odgovoriti na ovo pitanje jer sam po tom pitanju laik. Znam samo ono što piše u medijima. Znam da je plan bio izgraditi moderan stadion s popratnim sadržajima poput outlet sela  tome slično, ali da je zapelo na pravnim pitanjima. Ovo sve je pomorsko dobro i potrebno je tražiti koncesiju. Da ne spominjem oborinske vode i koliko problema smo imali s drenažom. Zaista ne znam što reći kada me pitaju o izgradnji nove Kantride.

Istaknuli ste u neformalnom razgovoru da koncem ove godine idete u mirovinu. Na kraju Vaše profesionalne karijere na Vašoj Kantridi odigrat će se utakmica protiv Maribora. Što će za vas značiti još jedna utakmica Rijeke na Kantridi?

Vjerujte mi, jako sam sretan. Ponosan sam na svoju karijeru i zadovoljan da ću u mirovinu nakon ovakve manifestacije. Sve je to jedna simbolika zar ne? Ovu utakmicu ću zauvijek pamtiti.

I što ćete raditi u zasluženoj mirovini? Kako ćete se odvojiti od Kantride?

Pa posjećivat ću Rujevicu i stare prijatelje. Neće mi biti dosadno, budite uvjereni, rekao je Simunić u razgovoru za Fiuman.hr.

Autori: Domagoj Tramontana i Leo Šamanić